Početak moga sjećanja je Zagreb devedesetih, maleni stan na Dubravi, prostorija na pola pregrađena velikim ormarom i prolaz u svijetlu kuhinju. U vrtlogu boja, zvukova i malenih figurica poredanih po heklanome miljeu televizora izranja moj tata kako ulazi na vrata i pruža mami kutiju u kojoj se nalaze crne, lakirane cipele, s utisnutim dezenom kvadratića. Te njegove izranjajuće ruke su obilježile moje djetinjstvo i odrastanje, samo one imaju oblik, sve drugo je u nekakvome čudnome bluru i izmaglici. Godinama sam dodavala još sitnica u taj događaj, kako otresa snijeg s crnoga kaputa koji mu se vuče oko stopala, poginje glavu da ne udari o štok, mrsi prstima moju kosu i spušta poljubac na mamine usne. Iste ruke su se i stisnule oko mojih ramena kada sam uplašena zurila u lica ljudi koje ne poznam, dok izlazimo iz bijelog Renault expressa prenatrpanoga stvarima i vraćamo se tamo gdje zapravo nikada nisam ni bila. Zaklopile su mi te ruke i oči kada sam zaprepašteno gledala stan u kojemu trebamo živjeti, a u njemu se ne nalazi ništa osim praznih okvira prozora i jedne komode s izvrnutim ladicama. I grlile su me kada sam pošla u prvi razred škole i kada sam sastrugala koljena i kada sam izlazila na koncerte i kada sam se vraćala u sitne sate doma i kada sam se udala i kada sam odselila iz svoga grada i svaki put kada bi se vraćala. Ali, nikada nisu bile toliko snažne kao kada su pružale cipele mojoj mami u izmišljenoj kulisi mojih misli.
Žurila sam s svojom djecom na predstavu, uzbuđeni smo jer nastupa njihov tata i ne želimo zakasniti. Moj četverogodišnjak me odjednom naglo zaustavlja pored trgovine s odjećom i pita me koja mi je haljina najljepša.
„Pa, ne znam, ova šarena..“, odgovaram mu smeteno.
„U redu, onda ćemo ti je ja i tata kupiti za rođendan.“, mirno zaključuje i vuče me da nastavimo dalje.
Trideset i dvije su mi godine i nemam pojma o životu. Znam samo da imamo jedino ono što damo.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.