Neke suze pamtim, a da ih nikada nisam vidjela. Tata odlazi u vojsku i plače dok gleda posječena stabla i napuštene kuće u kanjonu Neretve, znajući da će kada se vrati tu biti jezero. Pričao mi je da se dolje ispod kuće rijeku moglo prehodati. Pamtim i smijeh, a da ga nikada nisam čula, crnobijelu fotografiju moga djeda s ribičkim mlatom i četiri velike zakačene po prsima. Čekali smo i mi te četiri ribe, kao što se čeka povratak voljenih, kao dijete umorno i klonulo od igre, kao da će one nešto promijeniti, kao da će uskrsnuti selo čije suze i smijeh samo avetski žive u pričama koje smo slušali i sanjali, kao da će baš one izbrisati pucanj u sljepoočnicu i strah razliven po strmome šumskom putu. "Bila je čista rana", reći će tata godinama kasnije dok moj brat plače nad oronulim, smeđim remenom i skriva lice u mamina ramena.
A Neretva i dalje teče. Unatoč ili u inat svemu, kako se uzme, kao što teku i životi. Kao da je samome Bogu suza kanula između dva kamena.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.