Anica Miličević | Borba

Sve djevojčice o nečemu sanjaju. Moj san bio je masivni kredenac od trešnjinog drveta, izrezbarenih fronti i pomalo pohaban na rubovima. Prišla bih mu na prstima, kao da prilazim tek usnulome djetetu, nježno zavukla prste u obod vrata i slušala lagano škripuckanje zlatnih šarki. 

 

U staroj, limenoj kutiji Kraševe bajadere nalazila su se pisma koja je tata pisao mami dok je plovio. Prevrtala bih ih po rukama, udisala miris staroga papira i crne tinte, brojala zareze, mjerila kilometre i udaljenost, zamišljala drhtaje ruke koji su napravili packe na zbijenim redovima... I plakala. Uredni, kosi rukopis prošaran nedostajanjem i oblikovan u riječi „Najdraža moja...“ zauvijek će ostati urezan u moje misli i pamćenje kao zavjet, kao obećanje, kao utjeha i kao nada. 

 

Jurila bih tada s nekoliko pisama pod rukom u tatinu fotelju, skupljala se u zaklon njegovih ramena, molećivo ga gledala i uzbuđeno treptala. Tata bi me stisnuo u zagrljaj i pričao uvijek istu priču. 

 

Plaža u Rio de Janeiru, dan sparan i vruć, užegli pijesak pod nogama, kutija crvenoga Marlbora i Ray-ban naočale nehajno zakačene na obrub maslinaste majice. Otišao je plivati, nesvjestan vremena i oceana ispred njega. Kada se okrenuo, umjesto plaže vidio je sitne, šarene točkice u daljini i odbljesak sunca po namreškanoj morskoj površini. Krenuo je natrag, no uzalud. Pomakne se jedan metar, a val ga vrati dva. Divlja struja nagrizala mu je stopala, gubio je dah i gutao slanu morsku vodu. Obrazi su mu bili vrući od sunca i straha i ruke su ga pomalo već izdavale. Najednom mu se od uskovitlaloga tamnila pučine učini jedna sjajna crna kosa, a kristalići svjetlosti na krijestama valova su bljesnuli kao osmijeh koji je poznavao i volio. I kune se da je iz daljine čuo dječji smijeh, onaj koji su tek sanjali i o kojemu su maštali. Skupio je srce u šaku, duboko udahnuo i zaronio. Ispod struje i ispod razuma, logike i vlastite nemoći. Grabio je kamenja, alge, pijesak, puzao i vukao se po morskome dnu, izronio natrag po dah, pa opet u tamu. Sve u njemu je luđački udaralo i pulsiralo, no on je čuo samo smijeh, samo toplinu i mekoću dlana, samo odjek obećanja. Centimetar po centimetar probijao se kroz nemoguće i nije ni razmišljao o neuspjehu. Olakšanje mu je prostrujalo cijelim tijelom kada je voda postala plića, tlo drugačije i osjetio je da može stati. Pred sobom je ugledao gužvu, nagurane spasilačke ekipe, posadu, kolege, prolaznike. Hodao je među njima kao avet, tapšali su ga po ramenima, a on je iskašljavao sol i morsku vodu i pokušavao doći do daha dok mu pred očima treperi crna kosa i lice žene koju voli. 

 

Odrasla sam u tome snu, vjerujući u ljubav i noseći srce na dlanu. Mahala sam njime kao raznobojnom štafetom, kupila ga kada bi se rasulo u djeliće, sastavljala ih ponovno popunjavajući pukotine zlatom i maštala. 

 

„Ljubav je vječna dok traje, Anice.“, rekao mi je jednom profesor nakon što sam mu odsvirala drugi stavak Bruchovog koncerta za violinu. 

 

Danas, zajedno s svojim mahajućim srcem na dlanu, znam da traje onoliko koliko se za nju borimo. U trenutku kada se sve ruši i kada se osjetimo sami i napušteni, kada uspomene počinju bljedjeti, a razum izgurava emocije iz jednadžbe, borimo se. Kada je knedla u grlu i riječi teško pronalaze put u večerima koje se razvlače kao okrugla, crvena žvaka i misli se odbijaju od okrenuta leđa kao od zidove tamnih špilja, borimo se. Kada nam je tijelo teško i kada ne uspijevamo pronaći ni jednu nit svjetlosti u lošim vijestima i dijagnozama koje straše i prijete i kada se sve oko nas urušava kao loše sagrađena kula od karata, borimo se. Kada je neizvjesnost obojala sve kutove našega postojanja i plaše nas daljine i granice koje se stišću oko isprepletenih zagrljala kao lešinari što kruže oko već izgubljenoga plijena, borimo se. 

 

Grabimo kamenja, alge i pijesak, pužimo i vucimo se po svemu što možemo dohvatiti, po trulome morskome tlu, po naplavinama života, po olupinama bivših želja, misli i osjećaja. Jer, ljubav traje onoliko koliko se za nju borimo.