Mihael Banić | Dijete umjetnika i samo je postalo međunarodno prepoznati umjetnik

 

Razgovor pripremio i vodio: Nikola Šimić Tonin Za one koji vas manje znaju, recite nešto o sebi. Predstavite se. 

Moji namiliji uvijek ističu kako je u predstavljanju najbolje uvijek ispričati priču od samog početka. Moje ime je Mihael Banić i rođen sam u Zadru. Roditelji su mi umjetnici i od svojih najranijih dana imao sam priliku iskusiti život u mnogim gradovima Lijepe Naše, od Dubrovnika do Zagreba. Život s umjetnicima, od najranijih dana, pružio mi je priliku iskusiti svijet na drugačiji način, i potaknuo moju znatiželju. Smatram kako je ova usvojena kvaliteta za otkrivanjem nepoznatog zaslužna za moj akademski uspjeh i stipendiju na koledžu ujedinjenog svijeta, gdje završavam posljednju godine srednje škole. 

Nije tajna da posjedujete nekoliko talenata, koji bi od njih naglasili?

Morati ću biti iskren i priznati da talent i nije prava riječ za vještinu. Uistinu vjerujem da svatko uz puno truda i rada može postići bilo što, ali najbitniji faktori su priznanje, podrška i odobravanje. Djeca prirodno vole primiti hvalu. Tako da su za sve moje vještine zaslužni roditelji, učitelji, društvo koji su mi bili vjetar u leđa. Od slikanja, koje sam razvio zbog profesorica likovne kulture u osnovnoj školi, koje su znale izložiti moje radove na školske panoe, i mojih roditelja, pisanja koje je uvijek bilo hvaljeno od strane moje razrednice, pa sve do glume u kazališnoj predstavi Antigona, od strane Drame+, zadarske kazališne grupe za mlade. Od ovih vještina najviše bi naglasio svoju ljubav prema slikanjem i pisanjem. Moji roditelji su mi uvijek bili velika podrška, i svoju prvu sliku sam prodao sa 7 godina, starom bračnom paru iz Japana. Pisanje mi je uvijek bilo urođeno, i trenutno radim na svojem prvom romanu kojega se nadam brzo i objaviti.

Kao izuzetnu mladu osobu krasi vas odgovornost, pedantnost, kreativnost, radišnost. Od koga ste ponijeli po vama te odlike?

Imam izuzetnu sreću da osobu koja mi je dala život i donijela me na ovaj svijet, mogu ujedno zvati i majkom, ali i najboljim prijateljem. Kao netko tko je uvijek bio uz mene u svim mojim trenutcima, mojim usponima i padovima, mojoj majci je bilo najbitnije da budem dobar čovjek. Prije uspijeha, ambicija, snova, moja majka me uvijek učila mudrosti koja dolazi s ljubaznošću, a vrata koja su mi se otvorila u životu dokaz su upravo toga. Definitivan odgovor na ovo pitanje jest da sam sve navedene kvalitete usvojio od svoje majke.

Kao rijetki Hrvat uspjeli ste dobiti značajnu stipendiju, recite nam pobliže o tome.

Stipendija za United World College, ili kako bi se na našemu reklo, Koledž Ujednjenog Svijeta, dodijeljuje se svake godine malom broju učenika na temelju uspješnosti selekcijskog procesa koji uključuje pisanu prijavu i intervju. Kada sam prolazio kroz cijeli proces selekcije bilo je tu puno nesigurnosti, no ljudi koji rade u hrvatskom nacionalnom komitetu za UWC su bili krasni i intervju je prošao glatko, uz male smetnje. Prisjećam se kako je bilo malih problema sa zvukom na mom računalu, pa smo nekoliko minuta komunicirali mahanjem, no sve se brzo riješilo i nastavili smo dalje. Inače, svi ljudi u komitetu su volonteri koji su I sami završili UWC, a svake godine moraju odraditi astronomski posao oko selekcijskog procesa. Radujem se danu kada ću i ja moći pridonijeti oko toga, i omogućiti jednoj željnoj i predanoj osobi istu avanturu.

Slikate, pišete, prevodite, čitate…radite na sebi. Između slikanja I pisanja, koja će odrednica biti koja će vas odrediti jače I životno obilježiti?

Jedno od najljepših svojstva života je njegova nepredvidljivost. Često razmišljam o svome trenutnom položaju I postignućima, ali moram priznati da prije par godina nisam ni razmišljao o studiranju van države, a danas, evo me gdje jesam. Slijedeći tu misao, smatram kako će samo vrijeme pokazati za koji ću se smijer u životu opredijeliti, ali i slikanje i pisanje će definitivno biti prisutni u mojoj budućnosti. Ukoliko bi morao odabrati, trenutno bi se više posvetio pisanju, ali slikanje će uvijek imati prostora I vremena u mom životu. 

U sredini u kojoj ste okruženi mladim ljudima iz cijelog svijeta, što oni znaju o Hrvatskoj, kako ju oni vide?

Moje trenutno okruženje uvelike je promijenilo važnost koju pridajem svojem nacionalnom identitetu. Vrlo je lako predavati manju važnost svojemu nacionalnom identitetu kada ste okruženi ljudima koji ga dijele. U Hrvatskoj, nikome od mojih prijatelja nije bilo posebno što sam Hrvat, jer su naposljetku i oni sami Hrvati, no na koledžu, moja je zemlja mladim ljudima iz drugih država odjednom bila vrlo intriganta, pa moglo bi se reći i egzotična. Na neka pitanja koja sam dobio, čak ni ja nisam znao odgovor, pa sam se morao poslužiti internetom. To me uvelike potaklo da više proučavam svoju zemlju i da uistinu saznam odakle sam. Tako sam za svoju knjižnicu na koledžu naručio roman “Rat je svugdje isti” Slavenke Drakulić. Imam dojam kako ljudi mojih godina često imaju negativno mišljenje o Hrvatskoj, bez stvarnog znanja o svojoj vlastitoj zemlji. Gledati svoju zemlju tuđim očima, uistinu je otkrivajuće iskustvo koje mijenja perspektive i potiče domoljubni ponos.

Vaše učilište predloženo je za Nobelovu nagradu za mir? Vjerujete li kako će neka od tih druženja ostati trajna? Koliko ta i takva druženja i susreti bogate i šire vidike?

Nominacija Koledža Ujedinjog Svijeta za Nobelovu nagradu za mir je ustinu bilo veliko iznaneđenje, no malo ljudi zna da je ovo zapravo druga nominacija ove obrazovne institucije za istu nagradu. Naposljetku, glavni moto UWC-ja jest da je obrazovanje glavna snaga ujedinjenja naroda, nacija i kultura u nadi za mir i održivu budućnost. Iz osobnog iskustva osjećam se dužno potvrditi kako se ova misija uistinu nastoji provesti u dijelo, te da profesori, osoblje I učenici ulažu veliki trud I rad kako bi se izbjegao konflikt. Živjeti u maloj zajednici ljudi iz cijelog svijeta često može izgledati I zvučati kao bajka, no konflikt je često neizbježan, a pritisak nošenja sa stvarnostima rata, ekonomska neujednačenost država, i različitost kultura često mogu otežati sklapanje prijateljstva. Usprkos svim ovim negativnim faktorima, prijateljstva i suživot su moguži I ostvarivi pod pritiskom akademskih obaveza i nužnošću svakodnevne suradnje. Bez obzira na sve male nesavršenosti UWC je pokret koji je nužan za internacionalnu suradnju I kooperativnost. Vjerujem kako će prijateljstva koja sam ovdje sklopio trajati cijeli život, pa je logično pretpostaviti kako mnogi moji kolege misle na isti način. Jedan od bliskih prijatelja s Cipra posjetiti će me u Hrvatskoj na kraju ove godine, a njihovi roditelji su me pozvali da ih također posjetim na Cipru. Bez obzira na mogući konflikt, druženja I susreti s ljudima iz cijelog svijeta su nužni za proširenje I obogaćenje vidika, a jedini prihvatljivi način za spriječiti svaki konflikt je dakako riječima.

Ima li nešto što vas nisam pitao a rado bi ste odgovorili na to?

U mnogim slučajevima vrlo je lako fokusirati se na nečije pobijede, no mnogi porazi vode do pobijede. Tako da, pitanje na koje bi volio odgovoriti je: “Koji porazi su Vas doveli do vašeg uspjeha danas?” Od ozljede leđa koja me onemogućila u natjecanja unutar veslačkog kluba Jadran, do iznenadne selidbe i promjene škola zbog nedavne pandemije, ovi porazi, I mnogi drugi, su me učinili osobom kakva sam danas. Bez ovih događaja u mom životu, ne mogu sa sigurnošću reći da bi završio ovdje gdje jesam. Htio bi poručiti mladim ljudima da nikada nije kasno promijeniti svoj život na bolje, bez obzira na poraze koje vam život baci pod noge.