Sanja Krušelj | More i starac

Tiho šapuće duša

glazba na uvali sna,

dok razbijaju se valovi laži

u hrid njenog Bića,

i uzdigne se iznad mora divljeg

kao galeb bijeli,

tiho i ponosno

dok svira sinfonija maestrala.

A stari mornar svoju mrežu, nade traži,

dok more divlje vale nosi

kao starac breme života.

A suton je smiono sakrio

sve ljepote svijeta,

dok mornar gubi svoju mrežu,

u tom moru uzburkanom,

tragajući za mitom svetog grala,

sanjajući o toplom ognjištu doma,

gdje proljeće se porodi uz obzorja

novog jutra,

kao kap s izvora sudbine.

A tuga se sakrila u obrise praskozorja,

pa se smije, kao da ruga,

borama sa staračkog lica.

Iz daljine se čuje jecaj mandoline,

kao da pjevuši valovima

sreća je tek rijetka ptica,

dok valovi se isprepliću

u nevidljiv ples duša.

A ribareva barka plovi košmarom sna,

dok more šapuće njegove beskrajne čeznje,

tad život se lomi u kamene hridi,

kao napuklo ogledalo istine.

A mjesečina šapuće

mornarevom istrošenom dušom,

čovjek je stijena,kamen

što se ne lomi.