Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Nene Lončar "Neandertalac u trapericama"

(ilustracije M. L. Bondo; Krapina: Umjetnička organizacija Kreativna kuća, 2023.)

Piše: Mirjana Mrkela

Vikendi i prijatelji 

Moja prijateljica Nena živi u Zagorju. Znate ono: "obli kovrčavi krajolik", "meki bajkoviti brežuljci". Zovem je i kažem: 

— Draga, dolazimo k vama za vikend! 

Onda Nena kaže da za vikend nije kod kuće. Obećala je nekome da će doći nekamo. Radilo se o izletu u prirodu. Ja sam joj prijateljica, sve sam to razumjela i prihvatila. Uostalom, ona je sama napisala: "za prijateljstvo nisu potrebne formalnosti, samo iskreno i čisto srce." 

Naš iskreni razgovor tu nije stao. Podsjetila sam Nenu na zajedničke doživljaje pa sam rekla: 

— U goru smo mi krenuli ka logoru svom. 

— Baramba! — oduševljeno je nastavila moja prijateljica. 

Obje smo presretne kad to čujemo. Naime, "Baramba" je omiljena pjesma nas izviđača, zaljubljenika u prirodu. Nena Lončar i ja kasnije smo se ponovno družile u prirodi, ali i pisale smo. Ona je obećala da će našu pjesmu spomenuti u novoj knjizi. I održala je obećanje. 

Sada imam Nenin novi roman. Nije o izviđačima, ali jest o prirodi. A naslov nije "Neandertalac u prirodi" nego "Neandertalac u trapericama". Pročitala sam sve do "Barambe" i od "Barambe" do kraja. Ali ostavila sam knjigu nadohvat ruke pa ponekad opet prelistavam i prečitavam. Ne samo zato što je autorica moja prijateljica nego i zato što unutra ima puno toga zanimljivog. 

Primjerice, pismo koje je dobio glavni junak, dječak Eugen. Na kraju toga pisma spominju se jagode, a na početku moja omiljena riječ — prijateljice. 

"Dragi Eugene, 

moje prijateljice, dvije plahe vjeverice, javile su mi da su te vidjele kod nas u šumi. Kažu i da si bio ovdje na Čvor- kovom brijegu. Žao mi je što nisam bio kod kuće da dočekam tebe i tvoju obitelj. Čuo sam da si ti veoma zanimljiv dječak kojeg bih svakako trebao upoznati i zato te pozivam da idući vikend provedeš kod mene". 

Stari i mladi 

Drugi put ćemo o šumskim jagodama. Jer sad mi je važnija šuma. Postoji jedna šuma koju zovu Stara šuma. Njezin vlasnik je stari znanstvenik Leopold. Eugenov tata kaže: 

"— Eh, tko zna je li stari čudak još uvijek živ?" 

Bio čudak ili ne, Eugen se s njime sprijateljio. "Leopold Majcen bio je visok i mršav, naborana vedra lica i radoznalih plavih očiju uokvirenih naočalama s tankim srebrnim okvirima." 

Naravno, on nije stariji od šume. Ali "Stara šuma nije poput drugih šuma." Zato Leopold nastoji spriječiti znatiželjnike da u nju uđu. 

A mladi znanstvenik Jakov ovako ispituje Leopolda. 

— U toj šumi netko živi? — pitao je. 

— Naravno! Kakva bi to šuma bila da u njoj nema života? — potvrdio je Leopold. 

— Mislim, netko osim srna, zečeva i ptica? 

— O, dakako, tu su i najvažniji stanovnici! 

— Tko? — zinuo je uzbuđeno iščekujući odgovor, a ja sam protrnuo. 

Neće valjda Leopold sada odjednom posustati i tek tako mu otkriti veliku tajnu koja se krije u Staroj šumi? 

— Stabla, mladiću! Stabla su najvažniji stanovnici šume. — rekao je Leopold u svome stilu, a Jakov je razočarano puhnuo kroz nos." 

Traperice 

Mnogi ljudi, i mladi i stari, vole traperice. Nosi ih dječak Eugen, pa čak i starac Leopold

"Na sebi je imao kariranu košulju i isprane traperice, a na nogama iznošene meke cipele". 

Meni se traperice također sviđaju. Udobne su i izdržljive. Nepoderive nisu, naravno. Netko ih namjerno ispara, netko se razočara kad se isparaju. 

A vi, dragi čitatelji, nećete se razočarati ako mislite da je tu netko vidio neandertalca. Čije su traperice, drugo je pitanje. No o svemu tome lako možete pročitati u Neninome romanu. Usput možete i sami nešto smisliti, dodati ili nastaviti priču. 

Još ću vas samo podsjetiti na rečenicu koju je izgovorio Jakov. To je onaj mladi znanstvenik koji njuška i istražuje. Je li i on u trapericama, ne znam. Dakle, Jakov kaže: 

"— Čovjek bi pomislio da u svemu tome ima zrnce istine".