Lucijana Živković | Zgrada

Nalakćena na kuhinjski prozor u prizemlju trokatnice gradića N. Domaćica, još u šlafroku, zaskočila je Zaposlenicu koja je žurila k ulazu zgrade: „A Vi susjeda već gotovi s poslom?“ lukavo insinuirajući da se ova baš nije naradila. „ A Vi još niste niti započeli!“ ne ostaje joj ova dužna, namrštivši se tom vječnom zabadalu. Popevši se do stana na posljednjem katu, Zaposlenica vidje da ju već čeka osveta jer je Domaćičinu sinu nedavno dala jedinicu u školi. Na otiraču je zatekla nešto čime ipak ne bismo trebali počinjati priču.

Zgrade, te male i velike nastambe su kao organizmi čiji dijelovi svakodnevno žive, proizvode, rade, bore se ili umiru. Zgrade su države u malom, velike obitelji ili pak mravinjaci. U tri je kata sasvim dovoljno da osjetimo sve ljudsko, namjerno ili slučajno, željeno ili nametnuto, uvijek prisutno od rođenja do smrti; sve osjećaje od ljubavi do mržnje. Svatko ima svoje i svi imaju nešto zajedničko. Ako ništa drugo stubište i krov. Ali ipak mnogo više… Ni ova zgrada u tome nije bila iznimka.

Iz podrumskog prostora, koje je iz prizemlja vodilo nekoliko gazišta dolje, u zgradu je dopirao,  zimi i ljeti ,  neugodan miris proklijala luka ili krumpira, miris starih, odbačenih stvari svih vrsta koji se miješao s vonjem mišjeg izmeta. Vrata za taj dio zgrade koja bi bar blokirala ponešto od toga , a pogotovo hladnoću, nikada nisu napravljena jer je zapeo dogovor o novčanoj naknadi koja bi kao obveza pripala svakom od stanova, odnosno stanara.      

                                

Živjeti u tom većem ili manjem konglomeratu nije uvijek jednostavno. Gledan i promatran mnoštvom očiju postaješ opće vlasništvo podložno kritiziranju, ocjenjivanju, klasificiranju ili čak osuđivanju.

Šaroliko društvo ove zgrade činili su trgovci, administratori, mali obrtnici, medicinsko osoblje, nastavnici, konobari i željezničari i ostali pripadnici takozvanog srednjeg sloja društva. A napose i oni već izvan svijeta rada i oni koji tek ulaze u njega.

Domaćica je obilježila svoj teritorij prizemlja mirisom jela, ovaj puta graha i zelja. Njezine su kuharske vještine potvrđene bezbroj puta jer nemali je broj stanara zgrade upravo kod nje probao prvu domaću hranu s naglaskom na tjestenini svih vrsta. Bar u bolja vremena dok se nisu bolje upoznali.

Tinejdžerica podstanarka, dodala je stubišnom prostoru svoj obol mirisom parfema s popusta, dok je radnik u povratku iz noćne smjene doprinio konfuziji tih mirisa svojim znojem. I da ne zaboravimo spomenuti sporednu klasu stanovnika, kućne ljubimce, na njihovim stalnim prolascima, dolascima i odlascima na svoje nužne životinjske potrebe.

Iako naoko njihove sudbine nemaju jače poveznice, ponekad nisu niti svjesni što ih veže. Naime, podstanarka, studentica iz obližnjeg sela je nekada bila zaljubljena, dapače pred samim vjenčanjem, s naočitim momkom koji je tada živio u majčinoj kući. Jednoga jutra, kad ga je , sretna zbog skorog vjenčanja, došla probuditi, pred vratima njegove sobe bile su tuđe sandale. Pobjegla je, on se vjenčao s vlasnicom sandala, a ona se preselila u gradić i upisala fakultet. Sad je vlasnica sandala, već udovica, stanovala kat iznad nje. Čista  slučajnost.

Na srednjem katu bilo je živahno. Slobodoumna žena, supruga trgovačkog putnika, voljela je ugošćivanje. K njoj, jer njega nikada nije bilo kod kuće zbog prirode posla, dolazili su mnogi koji su po nekoj liniji trebali njoj ili pak ona njima. Uglavnom muško društvo višeg društvenog ranga od kojeg je ona crpila razne usluge, rado je dolazilo i bilo već poznato u prostoru zgrade poput svojevrsnog inventara. Ukoliko bi i suprug nazočio tim dolascima, ona bi ga se brzo riješila, šaljući ga po razne nepotrebne potrepštine, a najčešće cigarete. I to onu vrstu koja se prodavala na najudaljenijem kiosku u gradu. I znajući da je napad prva obrana, njezin je prijekorni glas odjekivao stubištem za svaku sitnicu koja joj nije bila po volji.

Za svaku možebitnu pogrešku u ovoj kombinatorici osoba i odnosa, krivac je bio suprug koji, iako žrtva, uvijek je bio krivac, bar njoj. Ostali su ga stanari žalili.

Djeca su činila veliki dio tog šarolikog društva. Poslušna i živahna, starija i mlađa. A bilo je tu i izgrednika zanemarena odgoja. U tom zajedništvu svakodnevica nije bila dosadna.

Mrzovoljnom sinu domaćice iz prizemlja nestašluci su bili kao urođeni. Činio je to iz čistog zadovoljstva: pomiješati poštu iz razvaljenih sandučića, koje je, uzgred, on razvalio, oslikati dvorišni dio fasade uvredama na račun pojedinih stanara, no ne i prednji dio zgrade jer nije bio baš toliko hrabar i kao što je spomenuto, osvetiti se učiteljici koja mu je dala jedinicu, obavivši na njezinom otiraču veliku nuždu. Uostalom, nije ni imao vremena za učenje kad je imao toliko posla oko uzbudljivijih stvari nego što su  glavni gradovi ili predikati. Kome to danas treba?

Ostala su se djeca čuvala da ne dospiju u radijus njegova interesa, iz razumljivih razloga.

Tu je stanovala i podstanarka, konobarica iz obližnjeg kafića za cugere, nekada jednostavno krčme. Znala je koji put nakon dugog ili produženog radnog vremena, dovesti pokojeg klijenta koji, začudo, nakon cjelodnevnog boravka u lokalu, nije znao naći put kući. A imao je i još ponešto novca u džepu. Naravno, neki od tih mislili su da se djevojka i zaljubila u njih čemu je potvrda bila fotografija koju bi im poslala na mobitel. I pohvalivši se pred drugima, bilo im je najgore što se time ne mogu pohvaliti pred svojim zakonskim suprugama. A djevojka je samo htjela malo više zaraditi pa i privući klijentelu u dotični lokal.

Stanar s trećega kata rano je ostao udovac. Umrla supruga nije dugo držala neprežaljeni status. Već za nekoliko mjeseci on je doveo novu, pobrinuvši se da ostanu sami u stanu  oženivši sina koji je potom otišao, mada nisu to namjeravali tako naglo. No ni ljubav ovog sredovječnog para nije se održala dugo. Ona je nestala, navodno s mlađim. A što će? Proba, pa ide dalje. Kao cipele. Istina, tješio se on, bio je malo stariji, ali kako se kaže, pa neće ga kuhati, jelte?

Tih je dana, inače mirno stubište, jer su svi uglavnom bili na poslu, proključalo; studentica je konačno shvatila tko je udovica sa sandalama kojih se dobro sjećala: „Kurvetino!“ odjekivalo je stubištem gotovo istovremeno kada i ono trgovačkog putnika koji je dobio „dojavu“ o ženi i lažući da putuje, uzeo godišnji te zatekao ljubavnike inflagranti. Domaćičino podcjenjivanje nastavnice njezina sina nije dugo trajalo jer je bila pozvana u školu da objasni tko je na otiraču ostavio, u znak osvete za jedinicu, ono čime nismo htjeli pokvariti priču.

A kasni je klijent u stanu ulovio konobaricu kako mu prekapa odjeću dok je on  u kupaonici skidao tragove svoje nepodopštine s njom: „Znači tako, ne voliš me već me iskorištavaš!“ pomalo razočarano i ljutito obrecnuo se na nju. Brzo je napustio stan. Zauvijek.

I na kraju, samozatajno je tu živjela i ženica, dobra i umiljata, svakom na pomoći, ali njoj nitko. Došavši s obližnjeg sela, a iz puste sirotinje, mislila je da su udarci, ali ne sudbine, već muža, dokaz njegove ljubavi. Zatvarajući oči pred tuđom nevoljom, sretan što nije tvoja, koristila bi da stanarima pričuva djecu ili generalno spremi stan jer nije radila,. Naime, suprug, pružni radnik, je bio ljubomoran pa je ona vječno bila kod kuće. Ali njegova ih je nasilna priroda odbijala pa je po našem starom ne bi se štel mešat svatko izbjegavao susret s njim. Buku i lupu iz stana nisu, kao, čuli sve do jednoga dana kada nije imao tko čuvati djecu i oprati njihove prozore. Saznadoše da se susjeda oporavlja, polomljena u bolnici, a potom u zagrebačkoj sigurnoj kući pod drugim imenom.

Sve je te, bar vidljive  okolnosti i događaje, sa svog uobičajenog mjesta na uglu zgrade i ulice strpljivo promatrao jedan od stanara. Njegovi uski interesi nisu niti željeli više no što je potrebno da si prikrati mirovinsku dosadu, a i iz uobičajenog razloga ljudske znatiželje. Bio je strastveni pušač pa bi se u sumraku, a pogotovo kasnije noću, žar njegove cigarete vidio nadaleko. Domaćica, spomenuta  na početku priče, bila mu je supruga i nije mu dozvoljavala pušenje u stanu. Zbog toga što je gotovo redovito bio na svojoj pušačkoj straži i zbog žareće cigarete čiji je vrh  u noći bio nadaleko vidljiv, prozvaše ga krijesnicom.

I eto, pitali bismo se, ne samo retorički, o čemu je ova priča, kakav naslov da joj damo i prepoznajemo li se bar malo i mi u njoj?