Blijedo dršću na bijelom papiru
slova iz tmine, zuj tišine.
To život piše u duhu gorčine,
pa i slova s njime, svijećo, poniru.
Drže se mala, titrava plama,
pletući mrežu svud oko mene.
Produžene ruke moje i sjene,
ona me nikad ne puštaju sama.
U mojoj glavi spavaju čvrsto,
tvoreći riječi, pjesme i snove.
Na oblaku žudnje snivaju, plove.
I staju, gdje žudnja pokaže prstom.
A tamo gdje stanu – bljesnu u zraku,
prsnu u tisuće sićušnih krijesni.
Leteć ka meni, jesu li svjesne
da, tako male, svijetle u mraku?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.