Petra Podhorsky | Kuharstvo, regres, mala i velika čuda ovoga ljeta

  

Na znanje i ravnanje svim našim prijateljima, poznanicima i obitelji, upisali smo kuharsku školu, i naš put je malo promijenjen. Kažem – mi, moja Starija i ja, koje smo prošle s Mlađom, a i ostalima, vrlo težak i trnovit put, godine predomišljanja, razmišljanja, velikih rasprava i odluka. Nije bilo baš bezbolno i naizgled je bilo preko noći, no sve važne i velike stvari događaju se baš tako. Još se lani željelo i pregovaralo, ali netko je rekao da djeca trebaju slušati roditelje. Nije loša ideja, jer roditelji su iskusniji, pametniji i gledaju dugoročno. No u ovom slučaju treba slušati djecu, jer ono što njihove sposobnosti, pa i ocjene govore, makar bile stvarno svakakve, samo je rezultat volje i ne-volje, i općenito, to je njihov, a ne naš rezultat. Znam ljude koji su uvjerili svoju djecu svakakvim obećanjima, kaznama i zabranama u bolje uspjehe u školi, i vjerojatno su u pravu. No kako sam dosta liberalno odgojena, uz autoritet oca profesora koji nikad s time nije imao problema, naišla sam na brdo problema u odgoju svojih vrlo živahnih potomaka, ni manje ni više nego kćeri sportaša, olimpijca (da da, onog koji je zajedno s ostalima ostao zakinut za mirovinu Gluhih olimpijaca, što bi i nama dobro došlo, jer smo i mi dale polog u različitim i bitnim fazama tih događanja: ili smo bile u trbuhu, ili van njega, ali uvijek smo strpljivo podnašale sve što uz to ide – te smo same sebi na kraju bile nagrada).

Da izađem iz te dugačke zagrade, uspjele smo se i upisati, i posvaditi, jer nije sve još gotovo, tek počinje, tek krećemo u rujnu. Kad bi postojala ljestvica stresa npr. od 1 do 10, upisu djece u srednju školu dodijelila bih čistu desetku. Kad vam je to drugi puta, onda se već pomiču granice i bodovi izvan standarda. 

S godinama sve lošije podnosim stres. Junački sam ga podnosila još do prije par godina, ležerno pišući o svojem statusu, koji mi se danas ne čini tako loš. Starija kćer nam skuha, Mlađa mi izmasira stopala. Nekad se jako volimo, a nekad se želimo sve tri razići i živjeti svaka za sebe. Sve u svemu, čekajući knjigu koju ću sada čitati, „Put velikog rastanka“ S. S.-a, razmišljam kako je život zapravo pun nekih rastanaka. Moraš se rastati od djetinjstva, od nižih razreda, od osnovne škole, kolega i prijatelja, od prvih ljubavi, od sna o toj i toj školi, ili poslu...

Ono što mene uče moje kćeri je: „Chillaj, mama“, opusti se, ne nerviraj se, sve će biti ok. Al' malo mi je bilo preveć događaja koji su me stavili na kušnju. Ili nisam dovoljno opuštena ili nemam dovoljno povjerenja i optimizma u povoljne ishode događaja. „Pa, mama, ti sve gledaš kao katastrofu i problem, a to je sve zato da se nešto nauči.“, kaže Starija.

I tako, idemo gore-dolje, hali-gali, a nadamo se, chillamo i opuštamo se koliko možemo, ja najviše na poslu uz svoje knjige, a one svirajući meni po mojim živcima, sitnicama koje život znače.

U iščekivanju regresa, kao i većina ljudi, bila sam apatična, no u jednom trenutku radilo se o tome hoćemo li ići na more. I nećeš ti, uzela sam stvar u svoje ruke: žena mi je dala novac iz neke zajedničke kase da ne čekam. Ima stvarno ljubaznih ljudi koji zaslužuju i više od jedne ciglice kave. I tako sam došla na Krk. Odmah moram spomenuti, poveznica gluhih i Krka je jedan gluhi znanac u jednom mjestu, a drugi u drugom, nadam se da su se podružili; ja nisam imala vremena osim za kupanje i gledanje prirodnih ljepota. Čist, ekološki napredan i vrlo kulturan otok, s obzirom da je kolijevka naše hrvatske pismenosti, moram to naglasiti. Druga je stvar da nisam stigla u Omišalj odakle je naš (sada već pokojni) gluhi slikar Ivan Fanuko. Gospodin Fanuko je najprije boravio u selu Sv. Vid, gdje sam odsjela par dana, a i prije 11 godina, kad se kovala zlatna olimpijska medalja u Rimu pa sam, ostavši bez muža i auta, klipsala uzduž i poprijeko relacijom Malinska – Sv. Vid i junački smršavila nekoliko kilograma, to mi je dobro došlo. No, teško mi se odvajati od mojih kila, pa mi je tad i puklo srce, sad se više ne sjećam je l' to zbog pješačenja, odvajanja od kila ili jer sam se osjećala napušteno sa svekrvom i dvoje sitne dječice – dok se kovala zlatna medalja.

Ja sam kao i obično vrlo sebična, i ostaje mi samo osjećaj da sam i ja u svemu tome ostala totalno diskriminirana kao žena, kao gluha, i kao osoba koja ne vozi auto. A najviše kao osoba koja se nije mogla izboriti za svoju medalju. I to, na žalost, od sebe same.

No idemo dalje, regres je došao na ruke i kupljena je karta – uspjela sam doći na more! Mlađa i ja smo fotkale i uzdisale. Dobri djed je odmah odvezao na kupanje. Nema ni traga pješačenju osim prema dolje, što je lako. Mlađa je velika, više nije beba. Ja imam odličan aparat i rijetko se sjetim da sam gluha. Imam i jedanaestogodišnje iskustvo ljetovanja bez muža, kao i dvadesetogodišnje iskustvo života bez njega, a tri godine potpuno samostalnog života s plodovima olimpijske ljubavi.

Što da vam kažem, kao da dođete u divno mjesto koje nalikuje raju: sve je mirno, plavi se more, sunce sija, čak je i suša. Malo je čovjeku potrebno da bude sretan, uz žive roditelje koji su vas spremni opet voziti i kuhati za vas, i uz dijete koje je mirno, dobro i samo pliva i čita.

 

Kriza se, doduše, osjetila, ali nije li ona prilika za promjenu i rast?

 

Razmislite, Gluhi sportaši, koliko ste dobili, a ne koliko vam se oduzelo. Dobili ste puno. Priliku za besplatnu opremu, put, džeparac i putovanja po cijelome svijetu. Iskusili ste adrenalin, osjećaj slave i moći koji opija. Mogli ste nekom ostavljati žene i malu djecu, bez problema. Kad se ide u boj, ne pita se. Dobili ste obožavateljice i imali ste zabave nakon uspjeha, uživali ste u njima. I napokon, dobili ste višekratno velikocifrene nagrade, od kojih se zavrti običnom čovjeku u glavi.

Sada ste diskriminirani jer ste – gluhi. 

Čisto sumnjam, bit će da država nema novaca. 

Mislim da me ne znate, ja sam Petra. Petra? Bivša žena tog i tog rukometaša.

Dakle postoji i druga strana medalje. 

Čini mi se da sam na njoj ja, moja djeca, moji snovi i moj današnji život. Koji uopće nije loš.

Sve u svemu, ovo je ljeto puno malih mirakula. 

U to vrijeme se još razmatralo o tome hoće li olimpijski odbor dodijeliti gluhim sportašima naknade za olimpijske medalje (brončana, srebrna i nekoliko zlatnih) Nakon nekoliko godina, to se ipak ostvarilo, a moje frustracije u vezi cijele stvari s prošlošću su se u jednom mahu svele na najmanju mjeru.