Karla Čurin | Vlak za susjednu nam Srbiju...

Vlak za susjednu nam Srbiju...

... smo nas troje čekali na niskim zimskim temperaturama odjeveni u krznene kapute, oko 23 sata. Vlaka ni na vidiku, oko nas mnoštvo mladih željnih dobrih provoda u Beogradu, osjeća se vlaga, a naši smrznuti prsti samo čekaju da napokon predaju karte kondukteru. Začuje se duboki, glasan i nama nerazumljiv glas na zvučniku – pretpostavljamo, dolazi nam naš prijevoz.

U Beograd smo stigli iduće jutro, neispavani, ali uzbuđeni. Vukli smo naše „ormariće“ na dva kotačića prema centru grada gdje nam se nalazio hostel. Odmah smo ušli u njega barem se prijaviti i ostaviti kofere, kak' bi mogli nesmetano uživati u Starbucksovoj kavi i šetnjici po kvartu. Hostel se nalazio u staroj zgradi, iznad kafića koji ima znak upitnika jer se ne zna kad je točno izgrađen.

Ulazeći kroz visoka vrata u topli veliki stan koji je činio hostel, mogli smo odmah osjetiti ugodnu atmosferu i znali smo da će nam tu biti super. To nije bio uobičajen hostel s bijelim zidovima i običnim namještajem. Hostel je bio kao stan mladih studenata cimera koji imaju različite ukuse. Nakon što smo prošli hodnik pun naljepnica, razglednica iz različitih država i fotografija na zidovima, osjetili smo miris svježe opranog rublja i vidjeli par mladih naših cimera kako u pidžami rade na laptopu ili pijuckaju topli napitak. Dnevna soba je bila „friendly“ uređena. Ljubičasti zidovi, svakakvi suveniri, poput ukulela ili kacige iz rata, nalazili su se na svakom kutu, iza ugla se nalazila kuhinja s ogromnim, crvenim hladnjakom gdje smo mogli ostavljati svoje namirnice koje smo označavali. Pokazali su nam našu sobu s tri kreveta, tak' da smo imali svoju privatnost. Nalazila se odmah nasuprot kupaonici koja je isto bila velika i za koju smo se molili da bude slobodna kad poželimo pod topli tuš. Često smo se utrkivali sa Španjolcima.

Prva kava, odnosno vruća čokolada, bila je, naravno, u Starbucksu. On se nalazio u sklopu nekog šoping centra na čijem se krovu nalazio jedan predobar restoran koji ima same pohvale. Otišli smo gore s ciljem da ga vidimo i možda rezerviramo stol za večeru. Nažalost, hladno zimsko vrijeme nije dopuštalo da se jede na otvorenoj terasi odakle smo upijali sunčeve tople zrake i uživali u pogledu na krovove različitih oblika i boja. Rezervirali smo večeru i vratili se u hostel da se smjestimo, istuširamo i presvučemo. Bilo je još vremena do večere pa smo odlučili otići na poznate Ferdinandove knedle za kojima i dan danas naš želudac pati. Bilo je i slatkih i slanih knedli. Knedle s pistacijom i Nutelom. S pršutom, sirom i rikulom. Bila je tu i takozvana pijana knedla koja se sastojala od marcipana, suhe šljive i rakije. Morali smo pripaziti da ne pojedemo previše knedli jer nas je čekala večera u restoranu „Mama Shelter Belgrade“, na koju smo i malčice zakasnili jer smo bili još nedovoljno upoznati s beogradskim prijevozom. Osoblje je bilo susretljivo, nisu otkazali našu rezervaciju i smjestili su nas za naš stol i dali menije. Kako sam ljubitelj koktela, zagnjavila sam konobara da mi kaže kaj koji koktel sadrži. Bio je jako ljubazan i pristupačan te ponudio izmjene u koktelu (na primjer, da umjesto gina, čiji nisam preveliki fan, ide votka). Na red su došli odlični hamburgeri i još bolja pizza. Dan se bližio kraju, a mi smo bili umorni te smo se punog želuca uputili prema hostelu i jedva čekali sutrašnji dan.

Ujutro nas je dočekao fin doručak u hostelu, koji nam je bio uključen u cijenu. Nakon doručka i malo izležavanja u kariranim pidžamama na kauču u dnevnom boravku, krenuli smo u obilazak Beograda. U Beogradu je bilo dosta hladnije nego u Zagrebu pa smo se debelo i slojevito obukli. Uživali smo u šetnji koja nas je grijala i okidali fotke. Želudac nam se zaželio slatkoga pa smo ušli u slastičarnicu „Krem de la krem“ koja je obilovala nijansama roze boje i svakakvim rekvizitima za slikanje. Ozbiljno, imaju poseban zid za slikanje s rekvizitima krafne, trešnje ili čokolade.

Pored tog zida smo se i smjestili i naručili palačinke te lava kolač. Za toliko malo novaca smo dobili jako puno. Shvatili smo da Srbi nikako ne štede na količini. Nije bilo kraja čokoladnoj kremi, javorovim sirupima i sladoledima od vanilije. Stvarno nam je bilo teško napokon ustati i vratiti se razgledavanju grada.

Tražili smo jednu pivnicu koja se nalazi ispod Brankovog mosta, no, nažalost, bila je zatvorena pa smo u zadnji čas otišli na drugi kraj grada, 30-ak minuta vožnje autobusom do splava na Savi. Ušli smo u Savsku pivnicu koja je već bila skoro prazna, jer se za sat vremena zatvara – Stara Godina. Imali smo oko sat vremena da naručimo, sačekamo i pojedemo. Naručili smo čevape i ražnjiće na kojima je bio niz komada piletine, patlidžana, svinjetine, tikvice i sočnog bifteka posoljenog krupnim mrvicama himalajske soli. Naravno, kaj je meso bez pive? Pilo se njihovo Zaječarsko pivo. Ostalo je još samo par minuta do zatvaranja, a ja, koja sporo jedem, žurim, žvačem meso kao manijak i pijem pivo da si pomognem. Neću lagati, poslije je bilo podrigivanja sto na sat.

Uputili smo se natrag u centar Beograda, nemavši planove za doček Nove i ušli u zanimljiv kafić koji je smješten u podrumu. Zove se „U prolazu“ (jer i je u prolazu na glavnoj ulici Beograda) i zapravo je nargila bar. Kad smo ušli, osjećali smo se k'o doma. Svuda su svijetlile božićne lampice, zidovi su bili cigleni, a stolice različite, s jastucima različitih oblika i materijala. Uzeli smo nargilu, a na šanku imaju puno kutija s mirisima za nargilu koje smo otvarali i tako odlučili koji ćemo uzeti.

Kako smo se zezali s gustim dimom od nargile, zaboravili smo na vrijeme. Bilo je tek par sati do ponoći, odnosno, do Nove 2020-e! Ulaz u svaki klub se naplaćivao i hladan zrak nas je štipao za obraze pa smo odlučili kupiti cugu i dočekati Novu u hostelu kaj je i bila super ideja. Nakon kaj je prošla ponoć, vraćali su se neki naši cimeri koji su bili pripiti i jako raspoloženi za razgovor s nama pa smo prakticirali engleski jezik i poboljšali komunikacijske vještine.

Zadnji dan smo ostavili za pravi turistički obilazak grada. Nakon doručka i kave u elegantnom kafiću Konzulat, uputili smo se s lokalcem, prijateljem našeg prijatelja, prema Kalemegdanu. Dok smo sporim koracima hodali do njega, prošli smo rijeku i novi most koji je u sumraku svijetlio u plavoj boji i davao moćan odraz u rijeci. Sam pogled je asocirao na Dubai.

Kalemegdan je davao povijesni štih s vrha i po mraku svijetleći toplim, prigušenim bojama. Stepenicama smo se popeli gore i znatiželjno upijali priče o povijesti Kalemegdana. Nakon zanimljivog obilaska povijesnog mjesta, sa želucima koji su krulili, otišli smo na kasni ručak, odnosno večeru u restoran „Mali Kalemegdan“. Uzeli smo njihove specijalitete. Ja sam uzela najbolje meso koje sam ikad u životu probala i zbog kojeg bih otišla u Beograd samo na ručak. Svinjetina punjena sirom i sjeckanim povrćem, zamotana slaninom i pečena na roštilju te njihova poznata šopska salata. Hlače samo što mi nisu pukle, ali moj želudac i ja smo bili sretni.

No, ipak smo imali još mjesta za baklavu. Otišli smo u „Balkan Baklava“ čiji je konobar koji nas je posluživao, Turčin i pokupili zadnje baklave uoči zatvaranja. Konobar je bio jako ljubazan, a baklave su bile prefine . S pistacijom i orasima. Nahranjeni i iscrpljeni otišli smo u hostel kako bismo bili odmorni za sutrašnji povratak u Zagreb kojemu se nismo baš previše veselili. Beogradu se svakako opet vraćamo (čitaj: njihovom mesu i baklavama), ali ovaj put možda u neko toplije vrijeme.

O autorici:

Rođena sam 9. rujna 1996. godine u Zagrebu, gdje i živim. Gluha sam od rođenja, a danas se snalazim dobro uz pomoć slušnih aparata i čitanja s usana. Radim kao digitalna dizajnerica i vlasnica sam obrta za kreativne i marketinške usluge Qurin. Osim dizajna prati me i ljubav prema pisanju pa najčešće pišem kratke putopise popraćene vlastitim fotografijama, a koje se mogu pročitati na internetu. Držala sam motivacijske govore, među kojima je jedan s poznatog TED-a.