Ova je knjiga okvir za našu „zajednicu sjećanja“ – zajednicu kojoj pripadamo, i onda kada je razbijena, kada je naizgled više nema, ali dok živi u nama – ona je moguća!
Uz preporuku čitaocima da uzmu u ruke „sarajevo moje mladosti“, potrebno je obratiti se prigodnom riječi onima u čije će domove ova sjećanja ući, te barem ukratko spomenuti razloge zbog kojih smo ih objavili i učinili dostupnima velikom broju ljudi.
Kao prvo, to je kvaliteta i tematika teksta. Sjećanja imamo na pretek, ali je malo onih koji će ih umjeti pretočiti i „zarobiti“ među korice knjige – i ovladati njima.
Drugo, to je pristup u izlaganju teme - faktografski, koliko je to kod sjećanja maksimalno moguće, i tek tako, redajući po nekom unutarnjem smislu, niti-vodilji, autorica ogoljuje ljude, njihove postupke, događaje – ulazeći često i u komplicirane veze i uzroke. Mnogo je mjesta na kojima osluhnemo ogorčenost, razočarenje, ljutnju i osudu, a da to izričito nije napisano.
Samo za nekoliko lica šamić neće štedjeti crnilo riječi - a radi se o ljudima za koje bismo to i samo napisali ili izrekli. A vjerovatno već i jesmo.
Treće, to je blagi didatički pristup, suptilan i nenametljiv, koji dopušta čitaocu da sam uspoređuje, analizira, zaključuje, te da, posebno na pojedinim mjestima, asocira i dohvaća fragmente vlastitih sjećanja. Ta identifikacija je mjestimice veoma snažna, tim prije što su u knjizi gradovi i ljudi, toponimi, imena (književna i druga) s kojima smo odrastali ili živimo i danas.
Najzad, pouka/e i poruka/e knjige! Isto tako rečena između redova, protkana kroz cijeli tekst i izričito adresirana tek na nekoliko mjesta, neće nas ostaviti ravnodušnima, premda će svakome ostaviti dovoljno prostora za vlastiti doživljaj. Maestralna je elokvencija, informiranost, spoznaja, nadarenost, obrazovanje jasne šamić! Koja nam bez cenzure iznosi vlastita sjećanja i njihovu interpretaciju na literarno osebujan, „magnetičan“ način.
Sjećanja kojima pripadamo
„Pitanje koje mi se nameće, a koje se sastoji iz niza pitanja, jeste: kako je moguće da nam do te mjere ostanu u sjećanju ljudi za koje smo mislili da su nam manje bliski od mnogih drugih? Kako su tako prisutni u našim životima oni koje uopšte više ne viđamo, a vrlo rijetko smo ih i ranije viđali?“ - ovako se pita autorica, uvlačeći na taj način i nas i našu prošlost, u vlastita sjećanja. Ljude, gradove, događaje koje smo u životu prošli. U tom bolnom i u isto vrijeme sentimentalnom magnetu leži privlačnost ovog teksta, koga ne možete ispustiti iz ruku, a kasnije ni iz sjećanja. Jer, dolazi do začudne identifikacije onoga koji čita sa mnogim detaljima teksta. Kolorit grada, s njegovim kafanama, korzom, mjestima susreta, koncerata, pozorišta... periodi školovanja, studiranja, vraćaju nas - u zajedničko doba i odrastanja, i mladosti, i prvih zaposlenja, i nesporazuma sa sredinom, odbijanja, čak dubokog gnušanja zbog nekih situacija (kao npr.vježbi ono i dsz koje autorica opisuje na jednom mjestu, ponašanja nekih ljudi, da ne govorimo o izdajama 90-tih).
No suštinska, najjača nit kojom nas ova knjiga uvlači u svoje riječi i retke, koja nas nužno vodi u posezanje za vlastitim sjećanjima, jeste u onome što bismo mogli nazvati - pripadanjem. Da, mi pripadamo tom istom svijetu, koji su obilježili i bijelo dugme, i zdravko čolić, i indexi, i svi pobrojani književnici - od ive andrića i meše selimovića, ćamila sijarića i drugih do slikara (mujezinovići, mikulić...), pa do prepoznatjivih (skoro tipskih) likova nastavnika, profesora, radnih kolega, gdje prepoznajemo osobe s karakterom i čvrstog stava do onih karijerista i podlaca. Koje smo svi sreli i nosili se s njima kako smo znali i umjeli. A najčešće nismo umjeli.
Bolno je ovo sjećanje. Pisano iz dvostruke distance - vremenske, i prostorne. Ali bolje je reći - bolno istinito, i uz to protkano finim, sofisticiranim i lucidnim humorom i opservacijama. Uz to, autorica svoja sjećanja majstorski garnira saznanjima, filozofskim sentencama, poukama - i može se sa sigurnošću reći - tako se lakše podnese i ta bol i ta žal. evo jednog takvog pasusa s početka knjige:
Uz to nikad neću zaboraviti ni onu Sentence de mort, te iste nastavnice, koju mi je izrekla pozvavši me na poseban razgovor u mračni hodnik: «ti unosiš zao duh u razred». Bilo je to kao da mi je sasula vreo otrov u dušu. Danas bih naravno znala da joj odgovorim, znala bih analizirati razloge dječjih tužakanja, analizirati ophođenje jednog pedagoga prema djetetu od desetakak godina. Ali tad sam zanijemila. I nažalost povjerovala joj, misleći da ću umrijeti na licu mjesta. A umirala sam polako zbog toga sve vrijeme školovanja u toj «elitnoj ustanovi». Zašto su me te curice željele uništiti, a razrednica im odboravala, čak ih bodrila kako sam mislila, nisam mogla dokučiti, naročito zato što sam nekima od njih pomagala da isprave loše ocjene. Ne znam više je li nietzsche bio taj koji nam je preporučio da se čuvamo upravo onih kojima smo pomogli, ali znam da me je davno ubijedio u nešto u što i danas vjerujem: ono što me nije uništilo, samo me je ojačalo. Kao i ono: najčešće smo kažnjeni zbog svojih vrlina.
Ako u djetinjstvu nismo iskustili nešto slično ovome, sigurno nas je to dočekalo kasnije. Treba se samo prisjetiti. O sjećanju se, dakle, radi. I o njegovom osvjetljavanju, pod lučom kasnijih spoznaja, i vlastite zrelosti.
Ovdje opisani pristup se iz stranice u stranicu, iz događaja u događaj, iz susreta u susret, reda u ovoj knjizi, uvijek s drugim akterima i u drugim vremenima.
Kreativnost sjećanja
Knjiga „sarajevo moje mladosti“ prva je u nizu knjiga koje će slijediti pod naslovom „sjećanja - gradovi i lica“... radi se o istorijsko-kulturološkom presjeku (ujedno i panorami) likova, događaja, kulturnih i političkih procesa na tlu jugoslavije, koji su se putem djelovanja nekih osoba posebno eksponirali u sarajevu, kao središnjem gradu raspada države, ali ujedno i rasapa ljudskih i civilizacijskih vrijednosti. Autorica precizno detektira nositelje tih procesa, kako one destruktivne, tako isto ostavlja izuzetne zapise o osobama i autorima koji su i u najtežim vremenima pronosili baklju progresa i ljudskih vrijednosti, kao što posebno piše o mirku kovaču, obitelji filipović, profesoru ridžanoviću i mnogim drugima koji su ostavili traga ili još uvijek djeluju u kulturnim prostorima kojima pripadamo.
Posebno su intrigantni uvidi autorice u biografije i psihološko-političke profile osoba koje su djelovale kao pjesnici, književnici, profesori i stručnjaci u raznim oblastima, a završili na međunarodnom sudu kao ratni zločinci, pri čemu autorica veoma vješto i precizno otkriva određene situacije i procese - prelaze koji su do toga doveli (kao npr. iznenadna i neočekivana izjava-ideja: sad su granice najvažnije isl), i pritom ne eskulpira nikoga od odgovornosti i krivice - i to vrlo jednostavnim postupkom: kao svjedok tih događaja, ona ih jednostavno pamti. I zapisuje!
Poseban segment sjećanja osvjetljava situaciju tzv intelektualne scene (i elite), čiji se stručni i moralni pad dade naslutiti iz opisa događaja u kojima je sama autorica stradala i bila isključena iz nastave na fakultetu, kao i kada je kasnije doslovno bila ugrožena prijetnjama, i to sa više strana, onih koji su profitirali u novonastaloj agoničnoj društvenoj situaciji nakon rata.
U tom kontekstu, ova knjiga nije tek puko sjećanje na ljude i događaje, nego minuciozan političko-kulturološki presjek kroz tkivo jednog vremena, s porukama i uvidima koji se tiču svih nas.
Izvana bi to izgledalo tako - kao svjedočenje. Iznutra pak, knjiga je sazdana od najfinijih niti sjećanja-sjete!, prijateljstava, ljudskih izdaja, teških (i često zakašnjelih) uvida u ljudske perfidnosti i zloćudnost. Osobno, nakon iskustva koje je prošlo sarajevo (te bosna, te jugoslavija), nemoguće je na primjer radovana uopće spomenuti, niti vidjeti, niti uvažiti - kao pjesnika. Ni kao psihijatra. Strašan pad u zločin, putem politike rata i podjela, poništio je sve druge potencijale ove i drugih osoba, koje su nekada bile sugrađani autorice, i nas. taj „pjesnik“, u ulozi političkog arbitra, na pitanje autorice što se događa, lakonski odgovara: sada su važne granice, i obećava kako će joj to sve objasniti. Glupost je svjetska sila, govorio je krleža, a mi smo se na ovim prostorima uvjerili i da je moćna razaralačka sila - u spletu s mržnjom i mračnjaštvom duha.
Najzad, radi se o građi koju je netko konačno trebao napisati, zbog civilizacijske tragedije koja je pogodila milione ljudi na području bivše države, u čemu su neki intelektualci, kulturnjaci i važne osobe, zdušno sudjelovali. Osim što je potrebno, ovo je nadasve kompetentno, i hrabro, svjedočenje o ljudima s kojima smo proveli (i provodimo) naše živote.
Čitalačka publika kojoj se obraća ovaj rukopis nalazi se širom nekadašnje države, ali isto tako i širom svijeta, rasuta ratnim progonima, migracijama, izbjeglištvom, pa i lutanjima nekadašnjih nam sugrađana ili sudržavljana.
Poetika sjećanja
U glavni tok ove knjige slivaju se bezbrojni rukavci – ljudi, sudbine, događaji, slike, spoznaje, misli i riječi. I sve ih povezuje linija mudrih izreka i 'zlatna nit' koja se provlači kroz svaki taj rukavac, stapajući se u središnji tok – poezija! Ili, kako bi rekao nedavno preminuli pjesnik i prijatelj autorice, koga ona na jednom mjestu citira, posvetivši mu niz stranica ovih sjećanja:
„josip osti reći će, pak, u jednoj svojoj pjesmi ovo: Srce je peta/ strana svijeta. A duša / peto godišnje doba.“
Osim ostija (i dijela prepiske s njim) šamić će posvetiti nizove od po nekoliko stranica mirku kovaču, predragu finciju, nedžadu ibrišimoviću, roubenu maliku, robertu f. retamaru, abdulahu sidranu, citirajući i njihovu poeziju.
Odgovarajući na civilizacijske lomove kojima je izložen grad njene mladosti - sarajevo, bosna, pa i svijet, jasna šamić ulazi u žestoku polemiku o lažnim vjernicima, fenomenu religija-politika, i tu znalački poseže, kako za mislima antičkih i novovjekih mudraca i filozofa, tako isto i za poezijom – kao argumentom, pa će napisati:
Najpoznatiji i najhrabriji stihovi kod al-maarrija su i ovi (u mom prevodu):
Vjera, nevjera, sveprisutne glasine/kuran, tora, evanđelje /pišu svoje zakone …/generacijama govore laži /koje svi žure da čuju i usvoje./ hoće li se ikad neka generacija od njih razlikovati /jer će istinu slijediti ?
Postoje dvije vrste ljudi na zemlji: /oni razumni koji nemaju religije /i oni religiozni koji nemaju razuma.
Svi ljudi žarko žure ka uništenju, /sve religije mjere se njihovim zabludama.
Sjećanje nije tek puko prisjećanje, nego autentičan, kreativan proces, a ovom knjigom jasna šamić svakog od nas dovodi na sami prag te Kreativnosti-u-sjećanju.
No, završimo riječima same autorice s početka knjige „sarajevo moje mladosti“:
Tako bih i ja ovim skromnim tekstovima željela da podignem spomenik svom vlastitom, nekadašnjem gradu koji je iščezao skupa s njegovim brojnim stanovnicima, spomenik njegovim znanim i neznanim junacima. I ne samo ovom gradu. Nego i drugim gradovima i licima, bez autocenzure u sjećanju. A onaj koji misli da to zaudara, nek začepi nosnice.
(shura)
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.