Nažalost, iako je za života doživjela Marija Jurić Zagorka puno nepravde i omalovažavanja počevši od obitelji, zatim supruga i okoline, posebno tadašnje kulturne javnosti, njen snažan duh, jaka volja i talent, marljivost i plodan književni rad pobijedili su - pa smo nedavno s ponosom obilježili 150. obljetnicu rođenja naše poznate spisateljice i novinarke.
Ove godine 2. ožujka prigodno je obilježena 150 godina od rođenja Marije Jurić Zagorke tako da je u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke u Zagrebu na Dolcu broj 8, kojim upravlja Centar za ženske studije svečano raznovrsnim i bogatim programom proslavljen ovaj Zagorkin jubilej i to od srijede, 1. ožujka do nedjelje, 5. ožujka 2023.
Najprije je već u srijedu 1. ožujka 2023. organizirana „Zagorkina večer” od 18 do 22 sata (ponovo nakon vrlo uspješne „premijere“ prošle godine). Događanje je osmislila i organizirala modna savjetnica i novinarka Alma Premerl Zoko koju je stan inspirirao za čak tri različita sadržaja.
U prvom dijelu večeri - u Zagorkinoj radnoj sobi održana je modna radionica „Retro je IN“, komparirajući retro komade iz Marijinog ormara sa suvremenim komadima dostupnim u trgovinama.
U drugom dijelu večeri - u salonu, u kojem se inače u Zagorkino doba družilo, Mirta Zečević i Mia Krajcar održale su predstavu “Kakva majka, takva kći”. To je predstava o odrastanju Marije Jurić Zagorke i njezinom, ni malo laganom odnosu s majkom!
Na kraju večeri, oživjela je spisateljičina kućna knjižnica, ali na malo drugačiji način time da je Swing That Blues band zasvirao i i zapjevao stvarajući ugođaj kućnih zabava s početka 50-tih godina prošlog stoljeća!
Drugi dan, u četvrtak, 2. ožujka od 11 do 18 sati održana je manifestacija „Otvorena vrata Stalnog postava Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke” pri čemu su uz stručno vodstvo posjetitelji mogli saznati mnoge zanimljivosti o njezinom privatnom životu, spisateljskoj karijeri, aktivističkom i feminističkom djelovanju, te svjetski priznatom angažmanu u političkom novinarstvu.
Isti dan od 19 do 20,30 sati je uslijedilo događanje pod nazivom „Duhovi Zagorkinog stana” jer je Dolac 8 posljednja adresa na kojoj je živjela i stvarala Marija Jurić Zagorka. Prostor je još uvijek ispunjen predmetima iz njenog života i odiše utiscima njenog stvaralaštva. Tako je na rođendan ove spisateljice i novinarke, prostor ponovo oživio na poseban način. Svjetla su bila ugašena a likovi o kojima je Zagorka pisala pojavili su se u njenom stanu i ispričali priču o njoj i njenom stvaralaštvu. Doživljaj je to bio za sve koji su došli da pod svjetlošću svijeća u Zagorkinom stanu osluškujte duhove prošlosti.
I u subotu, 4. ožujka 2023. od 12 do 18 sati ponovo je bila za građanstvo ostvarena akcija „ Otvorena vrata Stalnog postava Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke” uz stručno vodstvo kroz Stalni postav Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke a posjetitelji među kojima su naročito njeni vjerni čitatelji i ovaj put su dobili mnogo informacija o njezinom životu, književnom stvaralaštvu i feminističkom radu, o Zagorki kao prvoj profesionalnoj novinarki.
Osim svega toga u subotu je od 13 – 17 sati organiziran razgled grada pod naslovom „Misteriozno pismo”. Naime uz pomoć misterioznog pisma, pretvoreni su svi zainteresirani u vodiče i istražitelje pa otkrivaju pomoću tragova zapisanih na papiru, odnosno dobivenom „Zagorkinom pismu”, koji ih vode kroz grad i na taj su način su poznata mjesta povezana sa životom Marije Jurić Zagorke. Zgodno je osmišljeno da se „Misteriozno pismo” moglo preuzeti u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke i potom pohitati u potragu za mjestima iz pisma, zatim se fotografirati na njima i s tim ‘’dokazima’’ navratiti na čaj na Dolcu i dobiti svoju skromnu nagradu za trud.
Na kraju u nedjelja, 5. ožujka 2023. u 16 sati ostvarena je šetnja „Od ideala revolucionarke“ jer iako je Zagorka jako puno pisala o Gornjem gradu, veliki je dio njezinog života bio ipak vezan i za Donji grad. Tako je šetnjom i objašnjenjem odgovoreno na pitanje Gdje se književnica i novinarka M.J.Zagorka školovala i kakvo je bilo obrazovanje žena u 19. stoljeću? Gdje je živjela, a gdje radila? Gdje se dolazilo prošetati, vidjeti druge i biti viđen? Grupa istraživačica “Čuvarice vremena” vodila je u šetnju po Donjem gradu, u svijet Zagorkinih ideala, ali i njezine stvarnosti, čulo se o ponešto manje poznatim Zagorkinim romanima, onima suvremene tematike u kojima vrlo otvoreno, vješto i kritično opisuje svoje vlastito doba.
Tako je eto ovaj put na lijep način obilježena Zagorkina obljetnica, a glavni sudionici ove hvalevrijedne, zanimljive, raznovrsne i dobro posjećene manifestacije su Martina Findrik, Hana Matijašec, Marko Tot Lovrić, Neda Novosel, Marina Piškor i Ana Zbiljski, pa im treba i ubuduće zaželjeti puno uspjeha.
Nakon njenog rođenja, njezini su se roditelji preselili na imanje Golubovec u blizini Krapine. Vlasnik imanja je bio barun Geza Rauch u čijem je dvorcu dobila privatnu poduku zajedno s plemićkom djecom, pokazujući izrazitu inteligenciju i darovitost. Potom je otišla na školovanje u Varaždin, pa u Višu djevojačku školu u samostanu Sestara milosrdnica u Zagreb. Daljnje školovanje joj roditelji nisu omogućili iako je sâm barun Rauch predlagao da se školuje u Švicarskoj o njegovom trošku.
Za vrijeme školovanja u samostanu u Zagrebu 1885, osniva svoje prve novine, sama piše jedan primjerak koji posuđuje ostalim učenicima, ali su zaplijenjene. Iste godine na svečanom prijemu u čast tadašnjeg bana Héderváryja koji se održao na Rauchovu imanju izmijenila je pozdravni govor, obratila se Héderváryju moleći ga da zaštiti hrvatski narod od mađarskog ugnjetavanja, što je naravno izazvalo politički incident.
1886. Marija Jurić objavljuje svoju prvu crticu „Pod sljemenom” u tada popularnom časopisu za mlade Bršljan. 1886/7. postaje članicom kazališne družine u samostanskoj školi, piše svoj prvi dramski tekst „Kalista i Doroteja” i domoljubnu dramu u stihovima „Katarina Zrinska”, Ali prije završetka školske godine 1889. u školi Sestara milosrdnica na majčin zahtjev mora napustiti školu i vratiti se kući.
1890. osniva i uređuje krapinski učenički list Zagorsko proljeće pod muškim pseudonimom M. Jurica Zagorski no taj prvi i jedini broj je bio zabranjen zbog njezinog uvodnika „Duh Matije Gupca optužuje – što kasnija pokoljenja nisu iskoristila prolivenu krv i još danas robuju“.
Uskoro je roditelji odlučuju udati za 14 godina starijeg Andriju Matraya, Mađara i šefa željezničke postaje u Zaboku, pa su se 1890. vjenčali Marija Jurić i Andrija Matray, u župnoj crkvi Sv. Križa u Začretju.
Zagorkin muž je ubrzo nakon vjenčanja dobio premještaj iz Zaboka u Szombathely. Ona je nesretna u prisilnom braku, zaršava u sanatoriju zbog nervnog sloma, potajice piše što njezin muž otkriva, pa želeći unovčiti njezin talent, dolazi na ideju da je pretvori u mađarsku književnicu, što se zbog Marijinog izrazitog domoljublja izjalovljuje.
Kada 16.listopada 1895. studenti u Zagrebu spaljuju mađarsku trobojnicu prilikom otvorenja nove zgrade HNK i posjeta cara Franje Josipa I. Zagorkin muž želi da ona u mađarskim novinama osudi taj događaj, ali ona i umjesto toga piše hvalospjev hrvatskim studentima. Napisala je i politički članak koji je izazvao sukob mađarske vlade i opozicije u saboru.Muž joj prijeti zatvaranjem u ludnicu, Zagorka bježi vlakom natrag u Hrvatsku a neko vrijeme je živjela kod rođaka u Sremskoj Mitrovici, koji su je kada su saznali da piše političke članke za Hrvatski branik izbacili je iz kuće. Njezin muž je želi proglasiti neuračunljivom ne bi li se tako dočepao njenog miraza, ponovno je zatvorena na psihijatriju u tadašnjoj Zagrebačkoj bolnici u Gajevoj ulici, ali je uskoro puštaju na slobodu jer se ustanovilo da je psihički zdrava. Zagorka se skriva pod lažnim imenom, nakon što je postala punoljetna, raskida svoj brak, ali i veze s roditeljima koji joj nisu pružili pomoć ni podršku.
Zagorka 1896. počinje pisati za tada vodeći list Obzor a 31. listopada 1896. izlazi njezin članak „Egy percz“ i to je prvi članak koji je potpisala svojim najpoznatijim pseudonimom Zagorka, gdje piše o problemu upotrebe isključivo mađarskog jezika na željezničkim postajama u Hrvatskoj.
Pod Strossmayerovom zaštitom usprkos protivljenju Šime Mazzure, tadašnjeg glavnog direktora Dioničke tiskare koja je izdavala Obzor, Zagorka ulazi u redakciju lista, najprije piše anonimno, zatim se afirmira kao politička novinarka, posebno prateći hrvatsko-mađarsku politiku i izvještavajući sa zasjedanja hrvatsko-mađarskog sabora. Ona je prva žena u novinarskoj profesiji u Hrvatskoj, i jedna od rijetkih novinarki u cijeloj tadašnjoj Europi.
U Obzoru je Zagorka provela 22 godine, do 1918., a u svom se radu susrela se ponajviše s rodnom diskriminacijom, smatralo se sramotnim i nemoralnim da se žena bavi novinarstvom.
Zagorka u studenome 1897. osniva prvu žensku sindikalnu organizaciju u Hrvatskoj – riječ je o Kolu radnih žena u kojem je okupila radnice iz Dioničke tiskare, to su počeci njezinog feminističkog angažmana, a uvijek se borila za ravnopravnost žena u smislu ljudskih i građanskih prava
Surađuje sa satiričnim listom Trn pod pseudonimom Petrica Kerempuh. Često je pisala pod pseudonimima, od prvog, muškog, M. Jurica Zagorski, do onog pod kojim je objavila svoja najpoznatija djela i po kojem je svi i danas znamo – Zagorka – ali je povremeno koristila i druge pseudonime, npr. Iglica pod kojim je objavljivala humoreske i satire u novinama, zatim Neris, Jedna spisateljica, Hrvatica Z., itd.
1899. u Obzoru objavljuje svoj prvi roman „Roblje”, a biskup Strossmayer pokriva troškove tiskanja i potiče Zagorku na pisanje povijesnih romana. No Zagorka se povijesnim romanima počinje intenzivnije baviti tek nakon 1910. godine (kada je Strossmayer već bio pet godina mrtav), a dotad se više afirmirala kao novinarka, ali i dramska autorica.
1901. na sceni tadašnjeg zagrebačkog HNK izvedene su prve Zagorkine drame – jednočinke „Što žena umije” ”Novi roman”.
1902. u Viencu objavljuje veselu igru „Intermezzo”.
Pod pseudonimom Iglica piše kratke feministički intonirane tekstove u Domaćem ognjištu, a u rubrici „Iz ženskog svijeta“ piše o ženskim pokretima i feminizmu u svijetu. Zagorka piše političke članke protiv mađarske vlasti, sudjeluje u uličnim demonstracijama, na deset dana završava u zatvoru u Petrinjskoj i u samici piše „Evicu Gupčevu”, dramu izvodi Hrvatsko kazališno društvo iz Splita koje ne podliježe mađarskoj cenzuri, a sama je Zagorka otišla u Split i sudjelovala u režiji. Evica Gupčeva govori o važnoj ulozi žena u povijesnim događajima i borbama hrvatskog naroda. Zagorka je, naime, proučavala povijesnu građu u arhivima i došla do podataka o mnogim anonimnim i imenovanim junakinjama hrvatske povijesti, od Mile Gojsalić iz Poljica do zagorskih prelja.
Godina 1903. važna je i za Zagorkin književni rad – u Obzoru objavljuje roman „Vlatko Šaretić”. To je prvi roman koji je objavila pod pseudonimom Zagorka, a iste godine tiskan je i u knjižnom obliku (Strossmayer pokriva troškove tiska). To je roman s tematikom iz suvremenog života, točnije zagrebačkog društva oko 1900. godine.
Umire 1905.biskup Josip Juraj Strossmayer koji je dotada mnogo pomagao Zagorki u njezinom novinarskom i književnom radu, a 1906. Zagorka postaje Obzorova politička, tj. saborska izvjestiteljica.. Zagorka tada nastoji skrenuti zanimanje europske javnosti na problem nametanja mađarskog jezika kao službenog u Hrvatskoj, pa stranim novinarima u člancima i intervjuima govori o toj temi.U to vrijeme dobiva ponude da piše za mađarske listove ali ih odbija i ostaje vjerna svom domoljubnom angažmanu i dobiva pohvalni epitet iz pera Frana Supila: „Zagorčice, Vi ste muž na mjestu.“
U zagrebačkom HNK 1906. praizvedena je lakrdija s pjevanjem u pet slika „Petrica Kerempuh”, koju je Zagorka napisala zajedno s Amadejem Slavkom Vodvařkom, svojim budućim suprugom (vjenčali su se 1910.)
Zagorka 1907. objavljuje knjigu političkih reportaža „Razvrgnute zaruke” iz perioda kada je bila Obzorova saborska izvjestiteljica. 1909. kao Obzorova izvjestiteljica odlazi u Beč na Friedjungov proces (riječ je o namještenom procesu u kojem su hrvatsko-srpska koalicija i njezin vođa Frano Supilo optuženi za veleizdaju). Tadašnji austrijski ministar vanjskih poslova Arenthal daje joj nemoralnu ponudu – veliki novčani iznos (tobožnje nasljedstvo iz Amerike) u zamjenu za širenje lažnih i štetnih informacija o optuženim zastupnicima hrvatsko-srpske koalicije ali Zagorka to kategorički odbija i vraća se u Hrvatsku.
Iste 1907. godine u Hrvatskoj se razvija živa polemika između A. G. Matoša i nekolicine ženskih autorica o pitanju (ne)ravnopravnosti spolova i ulozi žene. U listu Zvon iznosi svoje teze o modernoj, emancipiranoj ženi a objavljeni su i članci Zofke Kveder i Stjepana Parmačevića („Moderna žena i brak“, „Muškarac i žena“). Matoš je na te tekstove reagira objavivši u Hrvatskom pravu članak „Naprednjače i brak“ u kojem ismijava feminističke teze i emancipiranu ženu. Zagorka međutim oponira Matoševu stavu da se uloga žene svodi na dotad uobičajene patrijarhalne prostore („Kinder – Küche – Kirche“, odnosno djeca – kuhinja – crkva), ističući da žena ima pravo na rad i neovisnost, i na to da ju se doživljava prvenstveno kao čovjeka.
1910. je godina važna za Zagorku iz više razloga, i osobnih i profesionalnih, jer je 20. studenoga 1910. osnovano je Hrvatsko novinarsko društvo na inicijativu Milana Grlovića koji je izabran za prvog predsjednika društva a Zagorka je bila među osnivačima i članica upravnog odbora, a povjerena joj je i dužnost pisanja proglasa o osnivanju društva te organiziranje novinara u sindikat.
Također 1910. Zagorka u Hrvatskim novostima objavljuje svoj treći roman – „Kneginja iz Petrinjske ulice”, roman izlazi u nastavcima od siječnja do rujna 1910., a odmah nakon posljednjeg novinskog nastavka pretiskan je u knjizi. Roman je imao podnaslov Kriminalni roman iz zagrebačkog života što znači da je Zagorka bila začetnica novog, i kako će se kasnije pokazati vrlo vitalnog, žanra u hrvatskoj književnosti – kriminalističkog romana!
Iste 1910. Zagorka se udaje po drugi put u životu, ali za razliku od prvog prisilnog braka, ovaj put svojom voljom, i to za pisca Slavka Amadeja Vodvařku koji je bio 11 godina mlađi od nje, zajedno su radili i pisali (Vodvařka je pisao humoreske i komedije, a radio je i kao novinar). Razveli su se 1914., a ona u svojim autobiografskim tekstovima nikad nije progovorila o toj vezi,
Zagorka 1911,/12. počinje pisati povijesne romane u nastavcima po kojima je kasnije postala najpoznatija i najčitanija hrvatska književnica. U Malim novinama počinje izlaziti „Tajna Krvavog mosta”, prvi povijesni roman iz ciklusa „Grička vještica”.
Njezini su romani dostizali milijunske naklade, a na njima su se najviše obogatili drugi (nakladnici, urednici i drugi ), ali ne i sama autorica. Romani su se zbog velikog interesa publike tiskali u ponovljenim izdanjima, ali sama Zagorka za to često nije ni znala, niti je dobivala tantijeme za svako novo izdanje. U godinama između dva svjetska rata živjela je i radila u Esplanadi, u apartmanu 325 – živeći u „osobnom radnom asketizmu“, kako je to jednom zapisao Vladimir Kovačić, a u tom je razdoblju napisala većinu svojih povijesnih romana koji su je proslavili među čitateljima. 1912/13. izlaze romani u nastavcima „Grička vještica”, „Kontesa Nera” i „Malleus Maleficarum”, a Zagorkina popularnost u narodu sve više raste.
U zagrebačkom HNK 1914. praizvedena je Zagorkina dramatizacija Šenoine „Kletve” koja je izazvala oprečne reakcije kritike, iako je publika bila uglavnom jednoglasna u svom oduševljenju. Zagorka piše pod pseudonimom Verus. dramatizacija je odabrana kao najbolja i izvedena, a dobiva i pohvalne kritike, no čim se saznalo da je Zagorka autorica, iste novine i isti kritičari proglašavaju dramatizaciju lošom.
Godine 1916. u zagrebačkom HNK praizvedena je Zagorkina dramatizacija romana „Grička vještica” u režiji Hinka Nučića. Ponavlja se – oduševljenje publike i napadi kritike, no iduće dvije godine prikazano je 25 rasprodanih predstava. Iste godine je praizveden pučki igrokaz Jalnuševčani na sceni HNK.
1917. Zagorka u časopisu Ženski svijet koji uređuje Zofka Kveder objavljuje članak „Hrvatska izborna reforma i žene“ u kojem traži da i žene dobiju pravo glasa.
1918. daje otkaz u Obzoru u kojem je provela 22 godine, pokreće svoj ilustrirani tjednik Zabavnik.
Završetkom Prvog svjetskog rata, u Novostima i Večeri izlaze novi nastavci ciklusa o Gričkoj vještici – „Suparnica Marije Terezije” i „Buntovnik na prijestolju”.
Zagorka u Jutarnjem listu 1918./19. objavljuje socijalno-utopistički roman „Crveni ocean”, nadahnut Oktobarskom revolucijom i Teslinim izumima, pa Zagorku stoga možemo smatrati i začetnicom žanra znanstvene fantastike u hrvatskoj književnosti. 1921. objavljuje roman „Kći Lotršća”, a 1922. roman „Tozuki”, društveni roman s tematikom iz suvremenog života, u kojem piše o tajnom društvu zločinaca, ubojica, švercera i podmićenih političara koje nastaje prvih godina Jugoslavije. Naslov romana ujedno je kratica imena tog tajnog društva. 1924. objavljuje povijesni roman „Republikanci” koji govori o jakobinskoj uroti u Hrvatskoj u 18. stoljeću, a iste godine Zagorku je posjetio predstavnik njemačke izdavačke kuće Ullstein i predložio joj da bude glavna urednica ženskog lista koji bi ta kuća izdavala, ona to odbija ali 1925. Zagorka pokreće Ženski list, prvi časopis u Hrvatskoj namijenjen isključivo ženskoj publici, napušta ga 1938. Zagorka 1926. piše roman „Dvorska kamarila Marije Terezije”, 1928. tiskan je roman „Vlatko Šaretić” a u Jutarnjem listu objavljuje roman „Plameni križari”, kasnije poznat pod naslovom „Plameni inkvizitori”.
1929. Zagorka boravi u Pragu kao gošća Tomaša Masaryka, drži politička predavanja, susreće se s tamošnjim ženskim udrugama.
1929. u Malom kazalištu u Frankopanskoj premijerno je izvedena obnovljena dramatizacije „Gričke vještic”, Zagorka je bila nezadovoljna režijom i piše pismo Milivoju Dežmanu. U HNK je 1931. praizvedena dramatizacija Zagorkinog romana „Kći Lotršćaka”, a ujedno je proslavljena 30. obljetnica njezinog novinarskog rada..
1931. Zagorka objavljuje svoju autobiografiju „Poznata hrvatska spisateljica svojoj publici o svome radu”, a počinje pisati i roman „Na cesti. Roman jedne spisateljice koji je velikim dijelom nadahnut događajima iz njenog života”, od 1932. do 1934. roman je izlazio u nastavcima u Ženskom listu, kasnije je objavljen u knjižnom obliku i pod naslovom „Kamen na cesti” pod kojim je poznat i danas.
Zagorka piše 1934/35. roman „Gordana”.
1936. osnovano je Društvo hrvatskih književnica, a među osnivačicama je i Zagorka. Društvo je djelovalo do 1941. godine, a okupilo je mnogo spisateljica mlađe generacije, poput Božene Begović, Zlate Kolarić-Kišur, Side Košutić, Zdenke Marković, Dore Pfanove,
1937-1939. Zagorka u ovom periodu objavljuje roman „Kraljica Hrvata” koji je nastavak „Gordane”, a zbog tog je romana i sama među čitateljima dobila nadimak „Kraljica Hrvata“.
1939. Zagorka objavljuje roman „Vitez slavonske ravni”, a u knjižnom obliku objavljuje i roman „Kamen na cesti”.
Iste godine napušta redakciju Ženskog lista, jer ne prihvaća konzervativna gledišta, pokreće novi list za žene Hrvatica u kojem je nastavila promicati feministička, socijalistička i domoljubna načela.
1938. godine Zagorka je unajmila stan na adresi Dolac 8 i tu je živjela sve do smrti 1957. U tom je stanu bilo i sjedište lista Hrvatica u koji je Zagorka uložila svu svoju imovinu. prema sačuvanoj kartoteci, imala je 2138 pretplatnica/ka.
Zagorka 1939. objavljuje studiju o povijesti žena Neznana junakinja hrvatskog naroda, a u Hrvatici objavljuje roman u nastavcima „Mala revolucionarka”.
29. travnja 1940. u HNK je praizvedena povijesna drama „Gordana”, nastala prema istoimenom romanu.
10. travnja 1941. proglašena je Nezavisna Država Hrvatska,već idućeg dana zabranjuje se daljnje izdavanje Hrvatice, zapljenjuje postojeće primjerke časopisa, novac od pretplate, pa čak i pokućstvo u stanu. Zagorka ostaje bez sredstava za život, zabranjeno joj je da piše i objavljuje. U takvoj bezizlaznoj situaciji pokušala je počiniti samoubojstvo, ali je srećom preživjela. Do kraja rata živjela je vrlo teško.
Zagorka se htjela 1944. pridružiti partizanskom pokretu, međutim to se nije realiziralo. U svojom autobiografskom tekstu 1947. „Što je moja krivnja” piše da su je odbili riječima: „Ne trebamo mi ovdje Zagorku s njezinim šund-romanima!“
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Zagorka se ponovno uključuje u javni život i sudjeluje na sastancima, predavanjima, društvenim i prosvjetnim priredbama.
U Ilustrovanom tjedniku 1952. izlaze njezine uspomene naslovljene Iz Zagorkinih memoara u kojima se prisjeća početaka svoje novinarske karijere a 1953. u Beogradu je objavljena knjiga Zagorkinih memoara „Kako je bilo” u kojoj se još jednom osvrće na svoju bogatu novinarsku i književnu karijeru, politički i feministički angažman.
U noći od 29. na 30. studenog 1957. Marija Jurić Zagorka preminula je u svom stanu na Dolcu 8. Nekoliko posljednjih godina života s njom su u stanu živjeli Nino Smolčić i Leo Car. Nino Smolčić postao je skrbnik, a potom i nasljednik njezine imovine.
Zagorka je pokopana na Mirogoju 4. prosinca, a Zagreb i njezini vjerni čitatelji priredili su joj dirljiv oproštaj – tisuće ljudi, cvijeće i suze otpratili su je na posljednje počivalište u mirogojskim arkadama.
I na kraju napomena:
U vezi godine i datuma rođenja Marije Jurić Zagorke još uvijek postoje nejasnoće, pa se u literaturi navode godine rođenja 1873., 1876., i 1879. a datumi 1. siječnja i 1. ožujka a čak na Zagorkinoj nadgrobnoj ploči na Mirogoju stoji pogrešno da je rođena 1. ožujak 1879. godine!
Ako se potvrde najnovija istraživanja da je ipak rođena 1875. to će biti za dvije godine prigoda da se ponovo obilježi Zagorkina obljetnica a ova protekla petodnevna manifestacija je u tom slučaju tek pretpremijera ponovnog velikog jubileja.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.