Ova je knjiga okvir za našu „zajednicu sjećanja“ – zajednicu kojoj pripadamo, i onda kada je razbijena, kada je naizgled više nema, ali dok živi u nama – ona je moguća!
Uz preporuku čitaocima da uzmu u ruke „sarajevo moje mladosti“, potrebno je obratiti se prigodnom riječi onima u čije će domove ova sjećanja ući, te barem ukratko spomenuti razloge zbog kojih smo ih objavili i učinili dostupnima velikom broju ljudi.
Kao prvo, to je kvaliteta i tematika teksta. Sjećanja imamo na pretek, ali je malo onih koji će ih umjeti pretočiti i „zarobiti“ među korice knjige – i ovladati njima.
Drugo, to je pristup u izlaganju teme - faktografski, koliko je to kod sjećanja maksimalno moguće, i tek tako, redajući po nekom unutarnjem smislu, niti-vodilji, autorica ogoljuje ljude, njihove postupke, događaje – ulazeći često i u komplicirane veze i uzroke. Mnogo je mjesta na kojima osluhnemo ogorčenost, razočarenje, ljutnju i osudu, a da to izričito nije napisano.