Brankica Bošnjak | Održivost

Kad sam mojoj kćeri kupila četiri šilterice, za nju i prijateljice
rekla je: mama, odvratne su, i ja sam bila sretna što moje dijete ima ukusa
I što je iskrena. Kažem joj: ti si dama i moraš naći istog takvog muškarca,
ali on ne treba da čupa obrve i brije noge kao ti i mora znati pokazati nježnost
tako da ti pogledom pomjeri nebo pod nogama.
Njene prijateljice su bile pristojne i nisu rekle odvratno.
I opet sam bila sretna što ima tako fine drugarice koje ne žele povrijediti njenu mamu, ali
one nisu znale da ja i preko mobitela vidim kako kolutaju očima i da im osmijeh silazi
ispod obrva jer su one djevojke i uvijek imaju prikladan smiješak,
mejkap i najljepše haljine. Uče se nositi sa samoćom.

Došao je taman kad nije trebalo. Srce
mi je preskočilo. Pod đonovima njegovih izglancanih cipela
vidjela sam ptića ispalog iz gnijezda, bez kapi krvi. Kasnije sam ušla kroz izlazna vrata
na put da pobjegnem. Danima nakon toga u grčevima
slušala sam topljenje glečera u njegovom oklopu.
Bio je opasan. Plamenom
koji u krugu od tisuću i tristo kilometara nisam mogla ugasiti.
I sad gori. Kadgod šibica pocrni sjećam se
noći kad me majka pokrivala dok je još živjela
u kući koju smo zvali naša. Otac me je budio usred noći
da me pita koliko je tri puta sedam. Naučila sam da dijelim prije nego sam se sabrala.

Sad skupljam izmet za psom, prostirem veš, pirim u paučinu.
Smokva što viri iznad zida neophodne majčine kuće obavijena je ružom
penjačicom. Izgleda nestvarno sa krvavocrvenim predivnim cvjetovima koji je dave.
Ti si moja ruža, rekao je jednog dana.
Tako se ne iskazuje ljubav, vikala sam na njega dok sam šakama krvavim od kamenja
probijala oklop.

Moja umirovljena rođaka cijeli je svoj radni vijek bila uspješna
u ublažavanju najstrašnijih prizora zlostavljane djece, majki
i ponekog oca.
Naučila me da moje zguljene šahovske figure i nisu neka bol u životu koji ne znači ništa.
Iako ga skriva, oči joj procvjetale, zaljubljeno
rana otvorenih koliko već znaju biti...