Oleg Antonić | Samo s pjesmom nismo sami – Krt kad čvrkom črčka čvrčku

Samo s pjesmom nismo sami

Poezijom sjaj se slijeva

s tundre misli k moru skritom.

Kukolj nije tu med žitom;

ne trijebi se ovdje pljeva.

Tek je mah i lišaj suhi

kratka gdje se travka mrijesti,

prema svjetlu, prema svijesti,

skorena u zaton gluhi.

Do njeg segnu zadnji vali

hoteć svoje opet sresti;

bijela mati ovdje žali

korotom koja grije umornu djecu soli.

*

Putuješ li otud k jugu,

namigujuć mrsu posnom,

vjenčat ćeš se s tajgom rosnom

razraslom kroz mrzlu dugu.

Gibaš li se pak na sjever

 ništavilo da te štiti

ledenoj ćeš mladoj biti

okovani ledom djever.

Trajno smrznut sloj ti sputa

rast u stupac rastresiti.

Dublji solum više guta.

Humusom titra upor korijenju tvoga glasa.

*

Vlat se k vlati smjerno klati.

Bi li jednom iz te strasti

mogle srasti, mirno rasti?

Ovaj vjetar ne zna stati.

Ne nađe tu Tijelo sreću.

Tek s ljubavlju zor zarudi

žarak dok se žarku nudi

slapom sjaja da se kreću.

Jedno drugo možda sanja.

Otkud mutav sluh da budi?

Gle, u krilu milovanja,

zvucima mekog trenja porađa tundra pjesmu.

*

Vlati kad se sebe sjete

pramen želja glasno pati,

silne misli mole sjati

same sobom razapete.

Zaiskri li jezik zvukom

pužnicu što bližnjem loži,

svijest rasplamsa, uvid množi;

strijela pada k svrsi s lukom.

Samo krv dok žile slijedi;

kada ton se s dušom složi;

ispisano još ne blijedi;

vilinske kretnje žanju otkosom prema moru.

*

Rajske da su žarne niti;

plam da suncu zraku krati;

poezija neće sjati

dok se nema u kog sliti.

A kad ima – svane plima:

ma i da je šaka slova,

jekom zvoni uzgon zova,

vir balada teče tlima.

U polarnoj polutami

borealni hlap smo snova.

Samo s pjesmom nismo sami.

Tišinu šaptom mreška nemušta pregršt kiše.

Krt kad čvrkom črčka čvrčku

Jamačno već dobro znadeš

kako bolno zvekne čvrka;

kakva može prasnut zbrka

bliz kad sudi džem da kradeš.

I? Šta kažeš? Da li vrijedi

pokusati „maslo svoje“,

vježbati što znači „moje“;

ili sav bol vodi k bijedi?

Priznat ću ti: meni paše

dok me tašte misli roje

zdravu kad mi čvrku spraše.

Njihalo koje stoji promaši cjelov zraka.

*

Kako sudiš da jest črčka?

Tko se na tom tekstu brusi,

oprobava, k situ trusi?

Da nam nije vječna zgrčka?

Rastavi me na sto muka

pitati se „što je iza“

(drozga; bezdan; kljenut; niza?)

pokraj riječi kad sam tuka.

Je li za moj mrak presjajna?

Tko se javlja? Eos? Šiza?

Nesnosno tad jekće tajna.

Nagnuće nešto priča, shvaćanje šesto sriče.

*

Nego, znaš li što je čvrčka?

Uočiš li u tom svijetu

krticu kad stremi k letu,

nemir dok se u njoj krčka?

Opažaš li kad se stekne

u družini takvih više;

zub na zub kad strugom piše

drugom slovo da urekne?

Ne znajući da su cijeli

slušanje im sve je tiše;

črčka črčki čvrku dijeli.

Sljepilo tupim bljeskom ogloda bližnjem oči.

*

I kad nije neka zloćka

slabovidan stvor se skrati

sebi kada počne sjati

tlapeć da je sočna voćka.

Kome? Nebu? Ovoj pusti

kopito gdje humak sruši,

smjelo stablo žeđa guši,

bijeg pred orlom bus je gusti?

Svatko za se u tom vrtu

diže branu istoj suši.

Zašto čeljust slini krtu?

Odabir mučne gladi ustraje pokraj hljeba.

*

Bjehu tajge. S manjkom kiše

raspletoše vijence krošnji

nudeći se stepskoj nošnji

punoj cvijeća koje piše.

Latica svu plati cijenu

snatreć lap da u nju zirne:

zub joj nikne, vrag je dirne,

orno ruje bijeg u mrenu;

razmetna kroz eroziju;

na razinu bezobzirne

pustinje za poeziju.

Ranjenik marno čvrčka vlastito cvjetno tkivo.

* Iako načelno nezavisni, ova dva teksta mogu se čitati i kao krajnje točke istog njihaja gdje se, otprilike u srednjem položaju, nalazi i tekst „Grabimo li sitom vodu?“ (Kvaka; 11. prosinca 2019.).

** Tekstovi duguju postojanje razmjeni misli s Božicom Jelušić; razlijevajući se kroz uska grla jezika iz točke izvora potpune suglasnosti na visokim proplancima neizrečenog; istražujući opseg sliva mogućih značenja u nizinama izglednog nerazumijevanja.

*** Na ilustraciji je „Vrt zemaljskih naslada“ (Hieronymus Bosch; oko 1450. – 1516.).