Brankica Bošnjak | Dan kada sam otišla za Šerbedžijom

Kad smo se rastali tata i mama i ja
život je počeo nizati godišnja doba. Tata se opet sastao
s nekim, mama je ostala sama, a ja sam djevojčica koja je
povjerovala kako se nježnost iskazuje jedino životinjama i djeci
koju ti rodi druga žena.
Brat je došao taman
kada su zvijezde propadale u noć (i on se rastao s nama na deseti
rođendan i tako sve do vojske), a onda se digao rat i svatko je bio na strani svojih,
a zemlja je padala
u mrtve ruke, kamen se pretvarao
u nišane, majušne
trešnjine grane bile su zbrka osjećanja i nepostojećeg vremena, onog za koje misliš
da nikada neće proći

Brankica Bošnjak | Održivost

Kad sam mojoj kćeri kupila četiri šilterice, za nju i prijateljice
rekla je: mama, odvratne su, i ja sam bila sretna što moje dijete ima ukusa
I što je iskrena. Kažem joj: ti si dama i moraš naći istog takvog muškarca,
ali on ne treba da čupa obrve i brije noge kao ti i mora znati pokazati nježnost
tako da ti pogledom pomjeri nebo pod nogama.
Njene prijateljice su bile pristojne i nisu rekle odvratno.
I opet sam bila sretna što ima tako fine drugarice koje ne žele povrijediti njenu mamu, ali
one nisu znale da ja i preko mobitela vidim kako kolutaju očima i da im osmijeh silazi
ispod obrva jer su one djevojke i uvijek imaju prikladan smiješak,
mejkap i najljepše haljine. Uče se nositi sa samoćom.

Brankica Bošnjak | Posvuda čujem kako smo postojali nekad

Izgubio se zvuk potpetica. Od kad nisam s tobom
tavorim uskim ulicama. Zbog klaustrofobije od gomile prolazim okolo.
U uhu mi vlastito srce kao domorodački doboš. Bliži se dan kad će pući. Zbog toga
smišljam tvrđavu s temeljima ispod ničega. Bez zidova, bez krova, samo s tjemenom
mojim. Krivim artritičnim prstima ne kazujem slova. Nagrižena umorom

kap znoja s čela gasi vatru iznutra. Niz trupac smola curi. Božji suvremenici
ustaju od stola. Iz pokisle salate se spašava jedan puž. Nekakva jeza prožima me
po slabinama. Otisak šake kao omča ostaje
na naslonu stolice. Kasnije isklešem 16. slovo hebrejskog alfabeta.

Kraj je maja, a dani još hladni
u nedovršenoj kući. U mojoj glavi
bogosluže svi oblici moći zgužvanog čaršafa.
Zaboravit ću te, rugam se sama sebi.
Šta znam što mi je potrebno da u pakao puštam svjetlost.