nedjelja, 26. kolovoza 2018.

Igor Petrić | Analiza izmišljenog mišljenja




Zamisli prostoriju nepravilna oblika
bez prozora i ventilacijskog otvora,
u njoj pećnicu za kremiranje
neispunjenih želja nepoznatog čovjeka
čije truplo danima pluta površinom uzburkanog jezera.

Zamisli zid visok oko pet, šest metara
s vratima od nehrđajućeg čelika
iza kojih ne postoji vrijeme,
ne postoji apsolutno ništa.

Svemu tome dodaj plastično cvijeće
bez boje i mirisa,
drvenu stolicu rasklimanog naslona
zalijepljenu na strop s kojeg
sedamdeset i tri fotografije nedefiniranog sadržaja
neuredno vise
i na samo jednoj od njih svoj odraz,
svoju mutnu, neizoštrenu sliku,
od koje se nećeš moći odlijepiti,
skrenuti pogled,
nešto suvislo reći.

Htjet ćeš pobjeći,
ali se nećeš moći maknuti s mjesta.

Htjet ćeš se probuditi?
Samo ćeš u polusnu biti.
Svjesno sanjati o svim tim slikama
čiji smisao nikad nećeš shvatiti.
One govore o prošlosti koju si zaboravio,
bacio od sebe daleko
sve do granica prividne stvarnosti Svemira.

Zamisli vatru koja iz tvog tijela isijava,
pretvarajući se u zvijer koja proždrijet će sve pred sobom
pritom ispuštajući krikove ukradene iz usta prestravljene djece
ostavljene od roditelja na nepreglednim poljima
usred ničega.

Zamisli svjetlo okruženo tamnim zvijezdama
i suho drveće prekriveno pepelom
ispod kojeg duše mrtvih pjesnika
izgovaraju zaboravljene stihove.

Na kraju
zamisli se nad samim sobom,
svojim snovima, neizgovorenim molitvama,
jer ovo za sada
i na ovakav način ne vodi nikuda.

Nema komentara :

Objavi komentar