petak, 31. kolovoza 2018.

Mario Mihaljević | Kako sam izgubio najboljeg prijatelja


Svatko od nas ima barem jednu takvu ili takvog s kojim je "pišao u pijesak". To su oni kojima se prašta lakše od braće ili sestara, kojima se povjeravaš više nego roditeljima, to su oni kojima ni ne primjećuješ ili zanemaruješ mane. To su oni koje braniš i kada je to gotovo nemoguće, to su oni zbog kojih ćeš se ti zadužiti da bi riješio njegov dug. Najbolji prijatelj. Nekada i najbolji drug.
I ja sam imao jednog takvog sve do nedavno.

A počelo je banalno.

Sjedili smo lijeno ispred kuće i gledali uvijek prezaposlene mrave kako nose one komadiće kruha puno teže od njih.

"Vidi đubre kako mu otima njegovo" - reče u jednom trenutku moj prijatelj ugledavši kako jedan od mrava preuzima dio tereta drugoga.

"Daj se ne zajebavaj" - rekoh.

"Ma nisi vidio da mu je oteo komad...vidi opet....i ovaj...." - nastavi on.
Iako sam još nekoliko puta sve htio svesti na šalu shvatih izbezumljeno kako on to ozbiljno misli pa ne izdržavši rekoh:

"I tebi stvarno nije jasno da tako pomažu jedni drugima?"

"Ti si stvarno naivac, pa tko je tako dobar?" - zakucao me on za stolicu.

U djeliću sekunde proletjele su mi kroz glavu situacije kada sam ne razmišljajući ni trena preuzimao u životu njegove terete i negdje u duši osjetih bol jer shvatih da on to nikada nije mogao razumjeti.

Jebote, kolike sam godine potrošio uludo.

Bez ovih mravi ne bih to nikada shvatio.

Ne, neću vam naravno reći njegovo ime.
Nije ni važno.
Barem meni ne.
Zašto bi bilo vama.
Jedino što se od onda ne viđamo gotovo nikada.
Niti čujemo telefonom.
Ali bojim se da nije shvatio.
Još se više bojim da nikada ni neće.

Nema komentara :

Objavi komentar