srijeda, 29. kolovoza 2018.

Sven Adam Ewin | Oproštajni sonet


Kakav to čudan pisak trublje
U mom dvorištu na zbor zove?
To na moju žicu za rublje
Jutros sletješe laste nove!

Sjede tijesno jedna do druge,
A najstarija među njima,
Mlađe ptičice, pune tuge,
Razvrstava po parovima.

Kad ih zbroji, reče na kraju:
Sada, djeco, ravno put juga!
A mjesto zbogom zavičaju,
Nadletjet ćemo još dva kruga.

Ja im mašem, a suza ide
(Pa se okrenem da ne vide).

Nema komentara :

Objavi komentar