petak, 24. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 13. dio

II. Prema kraju svijeta
Ivan

1.

Nije postojao ni jedan valjani razlog da dođem na tu dvadesetu godišnjicu mature.
Na svetog Medarda, 8. lipnja sam saznao da se Tomislav toga dana oko jedan popodne objesio. Javila je to Danijela, najprije telefonski da bi me pola sata kasnije preko poruke pitala, zacijelo kada je već usput, još jednom, ne znam ni sam koji, valjda deseti put za redom, dolazim li na godišnjicu mature, dvadesetu, ne bilo koju, nego dvadesetu, 13. lipnja, dakle, pet dana kasnije. Kao da se ne radi o tome da se Tomislav objesio, kao da je to, eto, jedna posve obična stvar, kao ubio se, znaš, ovo za dvadesetu godišnjicu će biti kao neka komemoracija. U hotelu Turist u Varaždinu.
Kad malo bolje razmislim, nije postojao ni jedan valjani razlog da nastavim živjeti. Ne radi Tomislava, ali on mi je dao za razmišljanje. Znao sam da će se ubiti, bilo je samo pitanje dana, bilo je samo pitanje trenutka kada će smoći hrabrosti i uspjeti u naumu, bilo je to vidljivo iz njegove i moje korespondencije koju smo vodili samo i isključivo putem SMS-a i inboxa na Facebooku, ali nisam uspio osjetiti kada će doći taj trenutak. Najprije nije uspio prošle zime, kada se, pametnjaković, nagutao cijele kutijice apaurina od 2 miligrama, znači ukupno 60 miligrama, kao da nije znao, mogao vidjeti, negdje pročitati da je letalna doza toliko velika da bi mjesecima morao skupljati te tablete ne bi li uspio u naumu i to pod uvjetom da sve ne ispovraća i ne završi na ispumpavanju želuca i usputnom psihijatrijskom promatranju zbog "suicidalnih primisli i pokušaja". Zaspao je na malo duže, njegov je brat iz Australije tih dana bio ovdje i slučajno je kucao na vrata Tomislavova stana koji su mu kupili roditelji prije nego što su i oni umrli, dakle, niz slučajnosti se nastavlja time da je brat slučajno navratio i shvatio da je ovaj zaspao, a da je pored njega kutijica apaurina. Eh, Tomislave, pa to ne ubija! Kao da nije znao, ili je možda znao pa je to namjerno napravio da bi podsjetio na sebe, da bi nekoga podsjetio na to da je živ, barem brata, da bi nekoga podsjetio da je tu, jer Tomislav, zvan Tomi, je bio čudak, bio je sam, bio je usamljenik, ali ne po svojem izboru, već po nizu okolnosti koje su do toga dovele, po nizu nesretnih slučajnosti koje su Tomislava pretvorile u monaha, isposnika, samotnika, a on to nije bio niti je ikada to smjerao biti.
Za taj me prvi slučaj Danijela nije obavijestila, valjda tada nije smatrala prirodnim da me prvoga o tome obavijesti, ali je zato to učinila ovaj put, na svetoga Medarda, i posve prirodno mi kaže da je Tomislav nađen kako visi na stablu smokve, a u Varaždinu nema puno smokava, dakle, kako se objesio na vlastitom imanju malo izvan grada koje mu je ostavio otac i koje je bilo prepuno jabuka, krušaka, šljiva, bagrema, računajući kako će jednoga dana grad trebati baš tu zemlju i baš za ta stabla isplatiti poveće svote odštete, no to se nije dogodilo ni do današnjeg dana; i, da, tu je bila i ta jedna jedina smokva koja je predivno rodila, možda jedina u Varaždinu, krasna, bogata, rodna, kakve nema od Balatona do Mediterana, u blagoj zavjetrini koju su stvarale hale trgovačkih centara.
Tomislavove su poruke mjesecima izgledale kao vapaji utopljenika, znao sam da je stvar pošla ukrivo, ali slao je poruke drugome utopljeniku, meni, pa je valjda smatrao da se dvojica utopljenika moraju držati zajedno, da moraju nekako jedan drugome držati stranu i biti potpora iako jedan drugoga samo još više potapaju. Poruke su stizale u inbox, a svaka me njegova poruka samo dodatno gušila.
“Samo vjera, prijatelju, samo vjera, amice”, ubacivao je ove latinske fraze koje je pamtio kao magarac još iz škole, "samo vjera mene drži na ovome svijetu! Samo naš nebeski kralj o nama misli!" i nastavljao bi u nizovima sličnih poruka: "Bog, naše unutrašnje svjetlo, on nas jedine vodi kroz ovo pakleno vrijeme, samo on nam pruža nadu i utjehu, ja sam u posvemašnjoj askezi! Ovaj pad u materijalno me ubija, ja ovo ne podnosim!"
Ja sam na sve to uglavnom šutio ili odgovarao na način koji nije vrijedan spomena tipa “da, da, prijatelju”, ili slične gluposti.
Međutim on je nastavljao.
"Kao da sam prolazim kroz neku katarzu cijelo vrijeme. Ali, neka, slika mi je kompletnija. I da, sami podaci, same riječi, čini, ništa nema nikakvu težinu jer se sve oslanja na svjetlost, na neko unutrašnje vođenje, Boga, koji prebiva u nama. Ona daje baš sve odgovore, sve smislove, sve punine. Da, ostat će rane, one su kao zarasline koje traže da se čovjek povremeno okrijepi i odmori i krene budan dalje. Primiti tu spoznaju u sebi je ljekovito, ali je i obaveza, moj prijatelju. Kao da je to 'ono nešto' što tjera dalje, što zahtijeva da se svjetlo prenese bezuvjetno na drugoga koji je spreman na taj korak. Za to ne postoji nikakva nadnica, nema obećanja raja. Ipak je informacija ona posljednja stvar koju možemo spoznati, ona je temelj je sposobnost da se spasi korumpirani svijet, izvuče iz spirale materije putem koje se čovjek navodno želi spasiti..."
Priznajem, u njegovim je mislima bilo nešto genijalno. Ludo, ali genijalno, nešto neuklopivo, a tako opipljivo i autentično. Možda jednostavno nisam znao što bih s time trebao činiti. A priznajem, nekada mi se nije ni dalo. Umaralo me. Stoga je s moje strane uglavnom dolazila šutnja ili tek neki glupi odgovori.
"Čovjek misli samo o tome da se spasi od danas do sutra. I tako svaki od nas čini i ima pravo to činiti. Ipak, u sebi znamo da je to besmisleno i bespredmetno. Da su naši čini u materijalnom svijetu i te kako nešto što ostavlja informaciju. Materija je nespasiva, čovjek je kao materija prolazan i kvarna roba, a kao duh je svet. Čovjek mora naučiti upotrijebiti svoje tijelo, ne bi li se spasio, ne bi li postao ono iz čega je došao, a to je ta univerzalna matica svijesti, to je sam duh sveti. Ona se manifestira u bezbrojnim varijacijama svega oko nas, u našim mislima, u našim tijelima, u našim čežnjama, patnjama, strahovima, ljubavima, ali sve je to iskustvo ne nas, nego baš te univerzalne matice svijesti."
Opet šutnja. No on je bio uporan i dosljedan. Posebno ga je zaokupljalo to iskustvo "biti čovjekom" što je za njega značilo "vraćati se k sebi, spoznati se”.
Njegova se bujica riječi nastavljala iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, mjesecima.
“Amice, ne posustaj ni u čemu, uzdaj se i čekaj, stvari će se početi mijenjati. Svakome je od nas dano nešto, što točno, to ne znamo ni što je ni kako stvarno treba funkcionirati. Ni sam ne znam što je meni dano. Pišem ti i govorim, radim, ali ne znam što je smisao, osim što znam da je to neki viši red, od Boga”, pisao je pisao poruke te nastavljao: “Ovo izlazi iz mene kao neka glosolalija, dolazi iz mene. Ovako ne mogu govoriti pred ljudima. Pred ljudima koji čuju, a ne čuju, gledaju, a ne vide. Ovako govorim samo sam sa sobom i s tobom. Možda bi to trebalo objaviti kao jedan tekst, bez imena i prezimena, kao blog, kao vijest, kao nešto što se čita samo onima kojima se hoće čitati… U svemu tome je jedna stvar o kojoj sam naučio najvažnije: ne posustaj nikada, čak i kad je najteže.”
Moram priznati da je u tom “neposustajanju” bio zaista dosljedan. Kao što je moja šutnja, posebno u zadnje vrijeme, bila još dosljednija.
“Ipak, ne posustati ne znači ne povući se kad si ranjiv, ne skloniti se u sjenu kada tuče sunce, ne skloniti se od kiše kada pada, ne skloniti se od studeni. Ne posustati znači biti kao trava na vjetru, savitljiv, podložan višem planu, ali dosljedan i čovječan, s mjerom, s ljudskom mjerom, sa svim dimenzijama svojega duha.”
I tako dalje i tako dalje, Tomislavove poruke nisu prestajale, one su stizale u gigabajtima, bio sam svjestan te njegove krize, potrebe, stanja u kojem se našao i da, istina, svjesno sam mu lagao da dolazim, da ću doći, da ćemo provesti neko vrijeme zajedno, da ćemo razgovarati o ovim stvarima i da ćemo nekako jedan drugome pomoći, koliko god sam bio svjestan da se to neće dogoditi jer ja sam uvijek u nekom drugom, važnijem poslu, ja sam uvijek zabavljen nečim drugim, ja sam uvijek na nečijem tuđem raspolaganju, ja sam uvijek drugdje samo ne ovdje gdje trebam biti kako bih pomogao prijatelju. Kada sam mu bio preporučio jednog dobrog psihijatra, mojeg prijatelja, dobrog čovjeka, osobu koja može pomoći čak i takvima kao što je Tomislav, a njemu je trebalo pomoći, barem sam ja tako mislio, našao se jako uvrijeđen pa mi se nije mjesecima javljao.
Što mi je predstavljalo, iskreno priznajem, olakšanje. Osjećao sam se bolje sa samim sobom, nakon svega, osjećao sam se kao da nisam pod još jednim dodatnim pritiskom, jednostavno, odgovaralo mi je da se ne javlja. Uostalom, ja nisam razriješio ni svoje dvojbe, sve je u meni još kuhalo, ništa, ali baš ništa nakon svega kaosa nije bilo posloženo kako treba. Iskreno, nisam znao kamo bih se uopće okrenuo.
Danijela nije voljela Tomislava, naime, poznavali smo se gotovo dvadeset godine, pa je imala i nekog temelja za stav prema njemu: smatrala ga je egoistom, intelektualnim snobom, licemjerom i prikrivenim homoseksualcem, što joj je najmanje smetalo, no što je još bizarnije, mene je smatrala objektom njegove žudnje, a koji mu, mea culpa, ne odgovaram na njegove vapaje. Danijela je, dakle, bila sklona nevjerojatnom pojednostavljivanju stvari kao da se sve ticalo samo onih dječjih emocija, samo leptirića u trbuhu, kao da se sve ticalo te pubertetske zaljubljenosti i zgroženosti nad svijetom. Bit odnosa između mene i njega nije shvaćala. On je bio pomalo neobičan, ali duboko prijateljski, ipak bez emocionalne angažiranosti kakav je primjerice bio moj odnos s Hanom, kakvo je bilo moje udovištvo sada dvije godine kasnije nakon što je Hana nestala, iščezla tragom “mojih” nestalih i umrlih, bio je taj odnos nešto posve drugačije od toga što je Danijela mogla dokučiti jer jednostavno nije mogla razumjeti. Između Tomislava i mene postojala je ta neobična, pomalo aristokratska veza, neka vrsta “duhovne plemenštine” koju smo si možda pubertetski sami pripisali, a možda smo je dobili u amanet od svojih predaka, nije ni važno, jedna, moglo bi se reći, malograđanska odvojenost od ostatka svijeta koji je bio svijet prizemnosti, dok je naš svijet bio svijet nekih, uvjetno rečeno, “vrlina” koje su nadilazile svakodnevno, koje su bile “iznad” pokazivanja slika s dječjih rođendana vlastite djece na dvadesetim godišnjicama mature, slika automobila i stanova uređenih po modi iz najsuper emisija i fensi magazina, odnosno koje se nisu ticale pokazivanja materijalnih dosega niti prohtjeva svijeta, već nečega što ni sami nismo mogli definirati, no odnosilo se to svakako na svijet koji je bio suprotstavljen ovome, na svijet u kojem su naše, recimo, “stare duše” bile doma, a ovdje su se osjećale kao u blatu, na svijet koji je podrazumijevao osamljenost i otuđenost, ali i introvertiranost kakva se rijetko viđa, neku vrstu zaronjenosti u vlastite ideje koje smo apsolutno pretpostavljali “prostakluku” svijeta, svega oko nas, naše zemlje, naših rođaka, naših prijatelja, svih koji su nas okruživali, a koji su, u svom tom prizemnom nalazili, nazovimo to tako, ispunjenje, sreću i posvemašnje zadovoljstvo.
Bilo je tu još sličnosti: od kada je Hana nestala, ja sam živio posve osamljeno, u svom riječkom stančiću, u stambenom neboderu, istovremeno posve okružen ljudima koje ne poznajem niti ih želim upoznati, na novcu koji sam zadržao nakon prodaje kuće i svih otplaćenih kredita, pišući neobjavljive tekstove koje sam trpao mahom na virtualnu memoriju i tek ponešto objavljivao na nekim slabo čitanim blogovima; podjednako je tako i Tomislav živio u svojem varaždinskom stančiću, također okružen ljudima koje nije želio poznavati i također posve sam, ali s tom razlikom da je svoje verbalne izljeve slao meni u obliku poruka, neprekidno, svaki dan, vikendom, praznicima, bez iznimke.
Uz ovo, postojala je jedna razlika, naime Tomislav je smatrao da je moj položaj poza, a da je njegov autentičan i to je svakom prilikom isticao, a možda je to bila neka kivnja na ono što sam ga ja skoro namjerno zanemarivao i zaista izbjegavao.
Još od škole ništa na nama nije podsjećalo na naše vršnjake, od odijevanja koje je bilo nemarno, do onih ručnih satova, cipela, ništa, baš ništa, izgledali smo i on i ja kao neka braća isposnici koji slijede svojega učitelja, a ni ne znaju tko je on. Naši su školski prijatelji, a koji će se pet dana kasnije okupiti na dvadesetoj obljetnici mature govoriti o tome dokle su dogurali, što su uspjeli, gdje su bili, kolika su im i kakva su djeca, pokazivati će slike svoji nelijepih supruga i zavidjeti onima koji imaju lijepe supruge, dok će žene, naše već punašne, okruglaste, debeloguze kolegice na iphoneima pokazivati slike svoje djece, njihova natjecanja u pjevanju, taekwandou, krav magi, čemu već, a Tomislav će već biti zapakiran u svojoj urni i pospremljen u staru grobnicu na varaždinskom groblju, u svoju zaista  plemićku grobnicu (naime, pradjedu mu je pisalo pl. kraj prezimena uz mali grb na steli), dok će mu kolege svečano stati u minutu šutnje, malo tko će se prekrižiti, uglavnom nitko, i to će biti to, život ide dalje, Tomislave, jebi ga, otpao si prije vremena, ovo je kao "čovječe, ne ljuti se".
Zaista nije postojao ni jedan razlog da dođem na tu godišnjicu mature.
Tek sam kasnije vidio da mi je dan-dva prije nego sam dobio obavijest o njegovoj smrti poslao poruku na koju uopće nisam reagirao. Iskreno govoreći, ignorirao sam je.
“Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju. Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. Ko jagnje na klanje odvedoše ga; ko ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.”
Ne sjećam se jesam li je uopće bio registrirao onaj dan kad je poslana. Sada mi se činila kao dodatni dio te neke njegove mozgalice koja se sastojala od vješanja o smokvu i poruke biblijskog karaktera, a ja jednostavno nisam imao vremena za zagonetke. Bio sam u stanju koje je blago rečeno predpsihotično.
Tog sam ponedjeljka, 8. lipnja, navečer u petnaest do jedanaest sjeo u svoj mali, spartanski hyundai i krenuo put  Varaždina, cestom koju sam poznavao i vezanih očiju, Danijela je rekla da dođem brzo, da uopće ne zna tko će ga pokopati, da netko mora potpisati papire da se preuzima njegovo tijelo, da ona ne može sama u mrtvačnicu i sve tako nešto, nepovezano, sve nešto uznemireno, usput pomiješano s očekivanjem dana godišnjice mature za koji dan, kao da će ovaj događaj, ova nepotrebna gnjavaža, ovaj nepotreban čin koji je Tomislav tako nepromišljeno učinio baš sada utjecati na raspoloženje, štoviše, na opće raspoloženje što je trebalo pokazati sukus svojih dvadeset godina po postizanju zrelosti, jelte, koji je trebao biti veseo, a ne obilježen ovakvim jednim mrtvačkim, odvratnim događajem.

Nema komentara :

Objavi komentar