ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

Ispovijed jedne čitateljice


O romanu Vlade Rajića "Mačak s četvrtog kata"

Piše: Mirjana Mrkela 
Musa
   
Nisam živjela na četvrtom katu, nego u potkrovlju, kada sam pronašla Musu. Mijaukao je u zelenilu iza zgrade. Bio je prekrasan mačić, posve crn. Bez pitanja sam sipala mlijeko u šalicu i odnijela mu. Vratila sam se u stan, krijući šalicu za leđima. Ali moja mama je vidjela kapi mlijeka koje su se prolile oko hladnjaka. I brzo me je prisilila na priznanje. Kad je već dotle došlo, hvalila sam životinjicu što sam bolje znala. Mama je bila nepopustljiva i mačić je morao ostati u grmlju.
  
Slijedećega dana me je probudilo mijaukanje. Bilo je mnogo glasnije od onog jučerašnjeg. Činilo se da ne stiže samo do našeg potkrovlja, nego se diže sve do neba. Ležala sam u krevetu i razmišljala što učiniti. Zatim se iz kuhinje začula buka. Očito, mama se vratila iz jutarnje kupnje. Brzo sam ustala i otvorila vrata.
   
Imala sam što i vidjeti! Mama je rezala tek kupljenu jetricu, a crni mačić stajao je pokraj nje, pozorno motreći svaki pokret. U slijedećem trenutku komadić jetrice letio je zrakom. U trenutku nakon toga, onog komadića više nije bilo. Mačja ustašca presrela su ga u letu i progutala. Imala sam o svemu tome bezbroj pitanja. Mama mi je kroz smijeh pojasnila da je mačić stariji nego što mi se činilo. I kako se tada počeo hraniti sirovim mesom, nastavio je cijeli život.
   
No mama nije jedina odlučivala o njegovoj sudbini. Osim naše, u potkrovlju je živjelo još šest obitelji i sve je trebalo pitati. Srećom, svi su dopustili da ga zadržim. Postao je ljubimac cijeloga susjedstva. Mazili smo ga, Kupovali mu meso i ping-pong loptice. Tim lopticama igrao se nevjerojatno vješto. Meni, možda kao jedinome djetetu, bio je osobito privržen. Kada bih ga polegla na leđa, prelazio bi šapama po mome licu kao da me miluje. Bila je to nadaleko čuvena atrakcija.
   
Musa je dobio ime zahvaljujući jednoj susjedi, baki Radmili. Ona je stalno ponavljala "muca, muca". Ljutili smo se, jer je naš ljubimac bio mužjak. Onda je netko rekao da je najsličnije muško ime Musa pa smo ga tako i prozvali.

Mali mačak
  
I mačak iz Vladinog romana bio je malen. "Kad mali mačci plaču, onda je to bučno mijaukanje. Mijaukao sam koliko me grlo nosi, ali ništa."
   
Njegova sjećanja, znanja, iskustva, sve je također bilo maleno. "Pogledao sam oko sebe. Kutija koja se kreće imala je na sve strane prozore. Čudio sam se što se slike na njima brzo mijenjaju. Bio sam mali mačak i nisam si to mogao objasniti."
   
Na sreću, nije tako ostalo. Mačak je rastao, a i njegova znanja.

Velike razlike
   
Vladin mačak i moj Musa ipak se po mnogočemu razlikuju. Ovaj njegov se našao u obitelji s dvije kćeri. Nisu ga nazvali Musa, niti su ga zvali muca. Iako ni njemu nije bilo drago kad bi mu rekli "mala maco". Nije bio crn, nego crno-bijel sa žutim očima. Jeo je mačju hranu, a samo kradimice i ljudsku. Sirovo meso uopće nije imao na jelovniku.
  
I kao što vam je odavno jasno, o Musi sam vam pričala ja, a o Vladinom mačku priča on sam. Mačak, a ne Vlado. Zato njegova priča izgleda istinitije od moje.
   
Osim toga, Mačak s četvrtog kata pripovijeda o nekim svojim vrlo uzbudljivim doživljajima. Kako su ga pronašli, kako je dospio na četvrti kat, gdje se skrivao, što se događalo kad nije bio poslušan. Zatim tko mu je kradimice davao dio svoje hrane i najuzbudljivije od svega, je li pao s toga svoga kata.
   
Naravno da vam ja to neću prepričavati. Nabavite knjigu pa saznajte iz nje!

Nema komentara :

Objavi komentar