subota, 25. kolovoza 2018.

Dnevnik (ne)obične djevojke 2.


Otkrivanje istine

Piše: Božana Ćosić


Sjećate se da sam razgovarala s mamom, da mi razgovor nije baš pomogao i da je prekinut vjerojatno u trenutku kada sam mogla saznati nešto više. Mama je morala do restorana. Jednom je radniku pozlilo. Na sreću, doro je završilo. Iako se moji trude da u kuhinji bude što ugodnije, iako su zato postavili klimu, ipak je prevruće i kada si satima pored štednjaka ne pomaže mnogo. Drago mi je da je sve dobro završilo.

Pustila sam par dana da se sve posloži, a onda odlučila jednom za svagda zaključiti priču. Shvatila sam da od okolišanja i pokušaja indirektnog izvlačenja bilo čega nema koristi, pa sam odlučila izravno je pitati što me zanima. Dakle, opet sam je zamolila za razgovor, a onda joj otvoreno rekla da sam čula kako nikada neće zaboraviti nekog dečka i da će joj vječno ostati u srcu. Na to se prvo pošteno nasmijala i pitala me od koga sam čula. Naravno da nisam mogla spomenuti Svena, to od mene ne bi bilo u redu pa sam joj rekla da nije važno od koga sam čula, nego je važno što je to izašlo iz njezinih usta. Nije bila neka priča rekla-kazala. Nije to bilo nešto tračerski. To je bilo nešto što  je ona rekla Svenovoj mami. Kada sam joj i to rekla, izuzevši Svena i njegovu mamu, opet se, na moje čuđenje nasmijala, a onda i priznala da je nedavno s prijateljicom razgovarala o bivšim ljubavima. I rekla mi je tko je ta prijateljica i da pretpostavlja da ih je Sven čuo te meni prenio priču. Nisam htjela potvrditi da je u pravu, ali bilo je jasno da mi ne vjeruje i da ne inzistira upravo zato što smo Sven i ja prijatelji. Znala je da mi je rekao u povjerenju.

Čekala sam objašnjenje punih pet minuta jer se nije mogla prestati smijati i uozbiljiti što mi je malo i zasmetalo. To nije bila mala stvar i smijala se nečemu što me je dugo mučilo i izazivalo nesanicu, brigu, tugu, šok... A kada je napokon progovorila prve riječi su bile riječi ukora. Kako sam mogla pomisliti takvo što? Kako sam si uopće mogla dopustiti da vjerujem da je njezin život laž, da ne voli tatu i da sve vrijeme pati za tamo nekim mladićem iz mladosti? Nije mu htjela ni ime izgovoriti. Osjećala se povrijeđeno i izdano.

No to nije bilo objašnjenje. I dalje sam ga čekala.

I napokon mi je objasnila.

– Slušaj draga – rekla je. – Znaš da mi je Ivana dobra prijateljica. Znaš da s njom mogu razgovarati o bilo čemu. Istina je da smo se jednog dana dotaknula prošlosti i to je vjerojatno Sven čuo. No nije dobro čuo. Prvo, nisam rekla da nikada neću zaboraviti tog dečka, nego da sam tada mislila da ga nikada neću zaboraviti. Drugo, to nije bio ozbiljan razgovor, ne kada je u pitanju taj dio. Smijale smo se svojim ludostima iz mladosti.

– Ok, jasno mi je. Ali meni ne bi bilo smiješno pričati o Svenovom tati.

– Naravno. Zato sam i rekla „kada je u pitanju taj dio“ – rekla je, pogledala me iznenađeno pa rekla:

– Dakle, i to znaš.

Nema komentara :

Objavi komentar