ponedjeljak, 27. kolovoza 2018.

Patrik Weiss | Posljednji ples





Kada zaplešemo tango
ovoga ljeta, skamenjeni od tuge -
uspomene letjet će ko' strijele;
blijeda lica i sve moje bivše,
karakterno teške, mlade žene -
još samo kao vapaj odzvanjat će srcem.

Ovoga ljeta, u podne,
negdje oko ponoć,
(svijet je lutka sa dva lica)
mjesec će se srušiti na nas
kao ogledalo što od straha drhti.
Tada gledat ćeš me kao pijesak
što pod prstima nestaje.
Gledati promrzlo od vreline
osjećaja nemoći što navire
u obliku jedne suze
posvećene mojoj drskosti
sklonoj da poriče noćne zakuske
i opravdava sve
(za mene nekoć neizbježne)
kratke izlete u nepoznate predjele.


Gledat ćeš me tako
- kao kakav stari kameni kip bez udova. -
Gledati kroz pukotine mjeseca
dok se krhotine zrcala ponovno ne saberu
u posljednji portret moje niskosti.

Plesat ćemo posljednji puta.
Ovoga ljeta kada sunce bude točno u zenitu.
Ti ćeš svakom sekundom na mene zaboravljati.
Ja ću mucati pokušavajući reći da te volim.
Sve će biti nevažno. I ti i ja. I svi naši rastanci.
I ugasli mjesec i umrlo sunce.
I neke bivše žene. I neki bivši oprosti.

U nekoj sivoj disharmoniji
kada zaplešemo tango,
ovoga ljeta, skamenjeni od tuge -
plesat ćemo posljednji puta
posljednji puta
posljednji puta
posljednji puta
Čujete li kako vjetar snove guta
posljednji puta
posljednji
zadnji
kraj.

Nema komentara :

Objavi komentar