srijeda, 29. kolovoza 2018.

Milan Zagorac | Gospodar lutaka, 15. dio


***

Stari se javio nakon svega nekoliko dana. Zvao se Bogdanović, bio je porijeklom s Brača, doda da zacijelo nisam čuo za njega, ali on za mene jest, eto, kaže stari, već je u maloj prednosti. Bio je neka vrsta šaljivdžije, očito se moglo s njime vrlo ugodno razgovarati, no nakon tog prvog telefonskog razgovora, u kojem me samo zamolio da na e-mail njegove tajnice pošaljem ponudu, a o kojoj sam razgovarao s Igorom, što sam vrlo brzo i učinio, nekoliko se tjedana nije javljao, štoviše, do početka svibnja nije bilo ni traga ni glasa od njega.
Znao sam da je moju ponudu nosio na procjenu, rekao je još u telefonskom razgovoru da će sve dodatno vidjeti i sa svojim odvjetnikom, nekim Rohatinskim, no nije me to brinulo, a niti sam bio posebno zagrijan da se odmah uhvatim posla, zacijelo još uvijek ne uviđajući sve mogućnosti koje su stajale iza ovoga projekta. Doduše, u nekoliko sam navrata pomislio da je šteta što će taj posao ovako propasti, došlo mi je da ga nazovem, znam da je cijena bila višestruko prenabijena, ali…
Nisam zvao, pouzdao sam se u vrijeme.
Ta je procjena ponude trajala, zacijelo se stari dodatno interesirao o meni, dva ili tri puta su me anđeli čuvari pitali, kao, što ima, navodno se interesirajući o novim stvarima koje sam radio, siguran sam da su sve znali, kao što sam siguran da je stari pitao barem još dvojicu-trojicu koji su bili specijalizirani za ovakve stvari, za, nazovimo to pravim imenom, farbanje istine, poliranje, bacanje štuka i piture, ne bi li mu biografija, pardon, autobiografija, memoarska proza bila bolja, cjenjenija i - nadasve - ne preskupa jer neke od ovih koje sam spomenuo, očito nije bio spreman platiti. Možda sam sve krivo shvatio, pitao sam se i zašto mi se Igor uopće nije javljao, te sam se mogao oslanjati samo na paušalne pretpostavke i intuiciju.
No, eto ga sada, početkom svibnja, stari je rekao i svečano mi objavio da prihvaća moju ponudu i da bi bilo vrijeme da se napokon susretnemo. Dogovor je pao za lobi jednog zagrebačkog hotela, to je pravo mjesto za inicijalne susrete, navodno ću ga lako prepoznati, a on mene još lakše, nije bitno tko stigne prvi, točno u 11 sati 17. svibnja.
Iako sam očekivao da će on mene prepoznati, čini se da ipak nije. Možda je znao sve o meni, ali je podcijenio moju dob, očito misleći da se radi o nekom starijem čovjeku, kao što je zacijelo precjenjivao svoj vid. Ja sam njega vrlo lako prepoznao, pomalo je podsjećao na ostarjelog Ivicu Vidovića, oko vrata je imao zavezanu lijepu svilenu maramu, bio je u odijelu, ali više opuštenog stila i nosio je štap sa srebrnom drškom, na lijevoj ruci vrlo lijepi skupi sat, mislim da je bio Breguet, te debelu zlatnu narukvicu na desnoj. Sjedio je sam, gledao je prema ulazu upravo kao osoba koja nekoga očekuje. Sitan, naboran čovjek s glanc novim zubima koji su se prejako isticali te kao da su mu mijenjali i samu fizionomiju lica, bio je nasmijan, dobro sam zaključio na temelju prvoga razgovora da se rado šalio i zbog čega mi se od prve učinilo da bi to mogao biti pravi spoj, prava priča. Dovezao ga je rođak, spomenuo je da će doći po njega za otprilike sat vremena, i da slobodno naručim što želim, možda čašu vina ili što drugo. Vidio sam da je na ruci imao flastere, zacijelo od braunila, kao i bezbrojne pjege koje su se isticale na suhim rukama s debelim žilama. Dob nisam mogao dobro procijeniti, no činilo mi se da ima više od 85 godina i da je u svakom slučaju vitalniji no što se od čovjeka tih godina očekuje.
“To je od vina”, kaže. “Vino je medicina. Što sam stariji, to mislim da ću dulje živjeti. Mislim da ću poživjeti 105 godina. Iako imam karcinom, ali to se sporo širi, znate da je to sporije što ste stariji. Hehehe, a nešto znači i skrb… medicina…”
Nadoda da mi je ponuda paprena, ali da sam dobio “jebeno dobre preporuke važnih ljudi” i da je pravo vrijeme da se sve ugovori. On navodno ima materijal, štoviše, nije to jedan materijal, to je dosta materijala, ali da je sve to dosta lako za urediti. Iskustveno sam znao da kad mi netko kaže da je “sve gotovo” i da “nemam što brinuti”, zapravo počinje baš pravo vrijeme za brigu te da je očito puno posla preda mnom. Ugovor bismo mogli potpisati kod njega u uredu, ima tajnica već pripremljenu šprancu, za koji dan, plaćanje po obavljenom, na što sam zamolio da bi dobro došla kapara od 10% kao polog ozbiljnosti posla, na što mi je tutnuo 4 novčanice od 500 eura u džep i pitao je li to u redu. Nisam imao razloga za prigovor.
Za svega nekoliko dana, ugovor mi je stigao na e-mail, dan kasnije sam se trebao susresti s njime, ipak ne u uredu, već u njegovoj “kućici na moru”. Moram priznati da je to djelovalo neobično, no nije me posebno zbunjivalo, već sam navikao da ljudi viletine eufemistički nazivaju “kućicama”, valjda da bi se prikazali skromnijima no što jesu, no u ovom se slučaju radilo stvarno o prastaroj i ne prevelikoj kući, do koje, doduše, nisam mogao cestom, nego sam auto ostavio na trajektnom pristaništu u Valbiski gdje me dočekala lijepa drvena jahtica s oplatama od mahagonija s kojom sam prebačen do starčeve - nevjerojatno, ali istinito - kuće od najviše stotinjak metara četvornih površine po etaži s prizemljem, katom i mansardnim potkrovljem. Starost kuće nisam mogao procijeniti, nalazila se izravno na moru, mora da je imala više od 200 godina, bila je vrlo eklektička, iako mi je ova posljednja intervencija s mansardnom etažom djelovala kao da je iz prve polovice 20. stoljeća. Odmah do kuće, u razini prvoga kata, bila je predivna terasa omeđena dvama stupovima tipičnima za to međuratno razdoblje, a tamo je ujedno bila i hladovina koju je stvarao gusti vitez. Posvuda oko kuće, u krugu nekoliko stotina metara, bio je vrlo diskretno uređen vrt pun palmi, agava, maslina, limuna i naranči, a sve je djelovalo kao da spontano izrasta iz same prirode.
“Kućica” je bila na onoj strani Cresa koja gleda prema Krku, kaže stari da ju je naslijedio od svoje pokojne žene te da je bila najprije namijenjena za ribarsku družinu njezinog pradjeda, a kasnije ju je ženin djed koristio kao neki mali ljetnikovac u ovom pomalo divljem, obraslom ambijentu. Navodno je njezino preuređenje potpisao neki jako važan međuratni riječki arhitekt. Kuća je dolje imala prostranu, vrlo ukusno, pomalo rustikalno uređenu konobu koja je zauzimala cijelu površinu kuće, dok su gore bile po katu četiri vrlo moderne sobe s pokojim stilskim detaljem. Prozori na katu su, naravno, bili na “volte”, taj je stil između ratova bio neka vrsta “nostalgije” za nekim “prohujalim vremenima”, no, priznajem, izgledalo je i nadalje vrlo efektno. Uz stubište i po hodnicima kao i u konobi, posvuda su visjele slike, točnije ulja na platnu, koja su, osim jedrenjaka u olujama, predstavljala muškarce srednjih godina od polovice 19. stoljeća do prve polovice dvadesetih. Pretpostavio sam - kapetani, no stari mi je rekao da su i ženini bili plemstvo, i da su tu i vedute Venecije, bio je tu navodno i Canaletto, kao i predivne sfumatozne slike Emanuela Vidovića, naslijeđene s njegove strane, navodno i jedino nasljedstvo iz Dalmacije koje je uspio očuvati, i, kako mi je tada rekao, mnoštva fotografija i sjećanja koja je sažeo u tekstu. Dobro, očito uz još poneku sitnicu koju se nije moglo iščitati iz jednog površnog susreta.
U velikom zidu na stubištu posred kojeg je visio jedan lijepi muranski luster, stajala je golema slika, on mi je rekao da je to konte Bogdanović, kasnije sam iz rukopisa uspio dokučiti tko je taj konte: da, nije bilo teško dokučiti ni to da je taj konte bio puno veći vlasnik i gazda nego se moglo na prvi pogled zaključiti.
“Ovu sam sliku kupio od nekog čovjeka koji je bio u Americi, ali je shvatio da to pripada mojoj porodici. Znate”, kaže stari, “sa svime ovime treba znati živjeti. Znate, shvatit ćete, ja moram sve urediti jer se sve mora nastaviti vrtjeti. Netko mora gurati baraku. I vi ste mi neka vrsta roda, moglo bi se reći da nismo ni braća ni rođaci, ali mi ipak jesmo rod… Vidjet ćete… Kad malo dublje zakopate...”
Moram priznati da uopće nisam razumio smisao ovih riječi. Samo sam mu pružio s moje strane potpisane ugovore, a on je rekao neka prijeđemo na posao. Odveo me u jednu od gornjih soba,  jednu mansardnu s pogledom na more, rekao da se sada ovdje smjestim i da slobodno koristim sve što mi treba da posao što prije završim.
Zamolio sam ga, mogu li skočiti samo nazad u Rijeku, objasniti ženi da me neće biti neko vrijeme, uzeti opremu, aparat, laptop, na što mi je odgovorio da mogu, ali da se ne zaboravim vratiti, što je prije moguće, jer sve se ovo mora urediti, uostalom, ako ovo uspije, to ne bi bio prvi zadatak koji bi mi dao. Na jedan mi je način ovo djelovalo kao obećanje nečega ozbiljnijega, iako toga trena nisam o svemu stigao razmišljati.
Rekao mi je da ne dovodim ženu, nema smisla da je gnjavim, ionako ne bi imala društva ovdje, da je bar njegova žena živa, ali sada, stvarno ne bi imalo smisla.
Njegovu sam žurbu shvaćao kao borbu s vremenom, naime, bio sam svjestan njegove dobi i zdravlja. No, nisam očekivao da bi mogao umrijeti baš ovih dana.
Nakon toga su uslijedili dani i dani pisanja, rada i slaganja, sjećam se da sam mnoštvo materijala fotografirao, obrađivao, slagao cijelu priču iz početka i onda bih svake večeri uz izvrsna kalifornijska vina s njime diskutirao dokle smo došli, pa bi se to opet preslagivalo dok nismo došli do one verzije kada je on rekao da odobrava i da je u redu.
Vikendima sam znao ići kući, trkom bih se u nedjelju vraćao nazad k njemu, već smo do pola ljeta bili na samome kraju rada na tekstu i fotografijama, naslovnica se nazirala, knjiga je na kraju izgledala kao pravi album jednog ostarjelog grofa, doduše, grofa koji je bio socijalistički direktor, eto, po dokumentima znam da je rođen 1926., prošao je svoje već kao mladić odmah po početku rata 1941., pa je zatim bio u El Shattu koji mi je opisivao do najsitnijih detalja sa svim kampovima, od El Arisha do Tolumbata, uz zanimljive epizode iz onodobnog Jeruzalema do eksplozije u hotelu Kralj David, pa zatim repatrijacija te 1948. za Informbiroa kada je završio na nekom gradilištu u Lici, pa kasnije ‘71. kada je pokrenuo neke važne razgovore o otvaranju marina na Jadranu, te su ga sasjekli u startu, pa kasnije uvijek prihvatili... ali na kraju bi se uvijek dočekao na četiri noge. Poanta je bila da se pokaže kako je preživio nemoguće i provukao se kada je to bilo najteže. To jest: kako je prevario smrt više puta. Zato je baš tako i želio da se knjiga nazove - “Kako sam se uvijek dočekao na četiri noge”, no činilo se malo bezveznim nasloviti tako knjigu, pa smo promijenili, najprije, na moju sugestiju, u “Uskočiti u kolo sreće”, pa se i to činilo glupo da bismo na kraju odlučili na naslov, posve nepoveziv sa sadržajem, koji nije govorio baš ništa, ali je govorio sve, dakle, “Neka se okreće”, što je trebalo značiti da je za život potrebno dvoje: sreća i rizik koji se okreću u stalnom ritmu, inače od svega skupa ništa.
Knjiga je, krajnje pojednostavljeno, bila fokusirana na golemo obiteljsko iskustvo i sjećanje kako samoga Bogdanovića, tako i brojnih ljudi koji su mu bili rod - onih sa strane odavno pokojne supruge, spominjala su se vrlo marginalno i djeca, do onih koji su bili tek naizgled prijatelji, sve je to slijedilo neku kronologiju do jednog mjesta koje je meni po samom nastanku teksta bilo posve nejasno, a koje je želio da bude baš tako kako je on sam napisao: radilo se o momentu u kojem je spominjao društvo časnih ljudi koji su okrijepljeni vjerom u neizrecivoga Graditelja svjetova dužni poduzeti sve da se stvari nastave okretati. Nigdje nije navodio ni način ni sustav inicijacije, dakle, nikakve pregače, nikakve kutomjere ni šestare, nikakve obrede, već samo to kako to društvo treba živjeti i djelovati, na dobrobit naroda pa samim time i čovječanstva. Naravno, smatrao sam to preuzetnim staračkim lupetanjem. To je društvo, nadalje, nešto što se ne postaje ni krvlju ni rodom ni ulaskom, već se to postaje pozivom po svojim djelima jer su djela jedino što daje smisao posve obesmišljenom svijetu, i svaki onaj koji jest dio toga društva to jako dobro zna zbog žrtve koju je položio, a ona je bila osobna i velika, krvava i teška. I stoga je, naglasio je, “na nama zadatak da svaki od nas pronađe po jednoga kojega će odgojiti, kojega će uputiti i kojemu će moći prenijeti ona znanja koja su i sami stekli”, a koja se ne mogu drugačije naučiti no stvarnim iskustvom i znanjima dobivenima od njih samih. I neka najveći zadatak koji sada predstoji bude pronalazak svih tih kandidata. Na kraju je zaključio, vrlo patetično, “a to je sada na vama, moji dragi prijatelji. Neka se okreće.”
Naučio sam vrlo rano da izravno ne kažem klijentima kako je riječ o lupetanju, a ovo je zaista ostavljalo takav dojam, pa, recimo, da sam morao to braniti u bilo kakvoj javnoj diskusiji, našao bih se u vrlo nezgodnoj situaciji: autoru nisam dao do znanja da se radi o glosolaliji, o nečemu što nema nikakva smisla, ako se ne da neke pobliže odrednice i smisaonu cjelinu, npr. bilo bi odlično kada bih znao “mi smo slobodni zidari” ili “mi smo tehnokratska struktura” ili “mi smo to i to”, no tada zaista nisam mogao shvatiti kakva je to družina, koja je njezina struktura, gdje se nalaze, kako komuniciraju, ne, ništa od toga nije bilo jasno, baš naprotiv, bilo je to toliko nepovezano i nerazumljivo da sam sve, vrlo naivno, pripisao staračkoj demenciji. Uostalom, u knjigama umrlih koje mi je dao u kopijama, često se kod njegovih inače dugovječnih predaka spominjala “febris senilis” kao uzrok smrti, pa recimo da je to tadašnji izraz za ono što ćemo danas umatati u bezbrojne neurološke dijagnoze poput Alzheimerove bolesti ili nečega sličnoga.
Ipak, u tih sam nekoliko mjeseci naučio onoliko koliko nisam za cijeloga života. Čovjek u tim godinama, koji živi ovako naizgled izolirano, uz tek dvoje ljudi koji brinu o njemu i kući (neki gospodin i neka gospođa, oboje u svojim šezdesetima), a tako suvereno upravlja svime, vlasnik je građevinske firme, firme za uvoz, firme za izvoz, za posredovanje u financijskim transakcijama, firme koja je vlasnik firme koja je vlasnik nekoliko medija, čovjek koji je, barem prema onome što mi je bilo dostupno, bio povezan sa svime i svakime u ovoj zemlji, gotovo nedefiniranog formalnog obrazovanja, neka vrsta autodidakta, ili mi barem nije govorio koje je obrazovanje prošao, no koji je suvereno poznavao strahovito puno stvari. A opet je ovako opušteno sa mnom pijuckao večerima ta kalifornijska vina (ne moram reći da ga je njima opskrbljivao rođak iz Kalifornije koji je bio vlasnik vrlo cijenjenih podruma u dolini Nape), koji je bolovao od toliko bolesti, a opet je gurao i dalje, tjerao nešto svoje, jednostavno mi je morao imponirati.
Iskreno priznajem, osjećao sam neku vrstu nekritičkog divljenja prema njemu, toliku da nisam dovodio u pitanje ni jedan njegov postupak, nisam osjećao nikakvu njegovu moralnu odgovornost ni za što, štoviše, činilo mi se da je uspio nadvladati moj prirodno usađeni cinizam i pridobio me “na svoju stranu”, netko bi mogao reći novcem (koji mi je davao i mimo dogovorenog iznosa, onako kao za “dobru ruku”, ali o tome nisam Igoru polagao račune u smislu one dogovorene polovice iznosa, to sam riješio jednokratnom isplatom po dogovorenom), ali bilo je tu još nečega, ne znam, neke vitalnosti, neke životnosti, koja je bila dovoljno snažna da prekrije i nadraste eventualne nedostatke. Njih ionako nisam uočavao, štoviše, nisam se ni trudio uočiti ih.  Dobro, mogao sam mu biti samo zahvalan, već sam do kraja kolovoza dobio tu svoju stalnu kolumnu u relativno čitanim lokalnim dnevnim novinama, obećanje o mjestu urednika portala već u rujnu, što je značilo stalnu plaću, a što je uz ionako velik broj narudžbi za memoare, moralo predstavljati značajnu točku preokreta u mojim financijama.
“Sada će se više stvari odvijati oko tebe, morat ćeš manje raditi na onaj način na koji si do sada shvaćao rad, ali ćeš se drugačije morati nositi s nekim odlukama”, rekao mi je. “Jednu dobru si već do sada donio. Radi kako treba i ne brini ništa.”
Kao što je bilo i dogovoreno, knjiga je bila objavljena u skarletno crvenom baršunastom ovitku sa zlatnom zmijom koja je sama sebi proždirala rep, bez imena autora i naslova koji se spominju tek unutra. Tada sam to smatrao glupim korištenjem simbola koji nemaju neke posebne veze s predmetom same knjige, danas smatram da se ipak radilo o svojevrsnom autanju, zapravo pokazivanju stvarne moći, ali samo i isključivo za uzak krug odabranih, oni izvana ionako ništa ne mogu razumjeti do glupo se i cinično smijuljiti. Moguće da sam bio vrlo neiskusan, ali tada svemu tome nisam pridavao ozbiljnija značenja, a kamo li okultna u koje sam sada, bit ću iskren, ipak vjerovao.
Ne znam ni gdje je ni kako je bila predstavljena ta knjiga, nije je bilo ni u jednoj javnoj knjižnici, zapravo bila je to očito Bogdanovićeva privatna poruka koja je trebala doći točno do određenih ljudi i prenijeti im nužne informacije. Ipak, tada se nisam osjećao dužnim zalaziti u sam sadržaj niti sam se posebno zamarao interpretacijama, moje je bilo tek da profesionalno odradim svoj posao, dok je sve ostalo djelovalo kao nepotrebna mistifikacija.
Rekao bih da je ovo bio sretan zvjezdani trenutak kojem se nisam nadao, ali koji se dogodio i u kojem sam iskoristio sve ponuđene karte na najbolji mogući način.
Stari Bogdanović mi je više puta ponovio da me vrijedi zadržati, štoviše, da sam “pokazao dužnu razinu lojalnosti”, nije se zadržao samo na riječima, a ja sam osjećao zadovoljstvo zbog svega postignutoga što je stostruko nadilazilo sva moja dotadašnja očekivanja.
Na kraju, nakon što sam rekao da selim u Gorski kotar, rekao je neka “pozdravim Martina”, doduše tada mi to ništa nije značilo, no sada su mi se te kockice koliko-toliko posložile. Bogdanović i Martin. Tada se činilo da se radi o dva nespojiva svijeta, no sada je bilo jasnije da su njihove veze bile daleko dublje no što sam mogao pretpostaviti.

Nema komentara :

Objavi komentar