četvrtak, 30. kolovoza 2018.

Sanijela Matković | Prostranstva odsutnosti



Potpuna odsutnost misli,
sve su me prerasle,
poispadale ko kiše.
Čime da ih sakupim,
medom ili pelinom?
Ta bolje ih od mene poznaješ
uživao si njihova podstanarstva.
Ti ljepoto
nanesena monsunskim vjetrovima.
Potpuna odsutnost vremena
prelomila sam ga na koljenu
poput trske,
s namjerom da ti sagradim
nove sjenice.
Da te ugostim
kao najljepši san,
obmanjujući srce
da te sreće po prvi put.
Potpuna odsutnost razuma,
ta što bih s njim.
Suvišna je njegova prisutnost
u ovom trenutku jave s mirisom smilja.
Sve odaslah u odsutnost,
kako bih slobodna
mogla
odjenuti ljepotu
koju donose monsunski vjetrovi!

Nema komentara :

Objavi komentar