Sven Adam Ewin | Povratak u Eden

Tu, gdje su lile primordijalne kiše,
Tu, gdje pod vlažnim listom sunovrat dremlje,
Tu, gdje u travi svježi krtičnjak diše,
Adam odjednom ustade… sav od zemlje.

Tu, gdje se želja slatkom jabukom gosti,
Tu, gdje je pjesmu začela ptica ševa,
Tu, gdje na hrpi leže čovječje kosti,
Ispod svinutog rebra… ustade Eva.

Ona dodirnu njegove ruke hladne,
On njene isto… Gledali su se dugo.
Onda odjednom, ko dvije zvijeri gladne,
Padoše, željni grijeha, jedno na drugo.

Bog se nasmija… Reče, da griješit smiju.
Ovog puta, iz Raja, prognat će – Zmiju.