petak, 6. travnja 2018.

Zrinko Šimunić | Poezija i filozofija imaju isti izvor, čuđenje


Zrinko Šimunić i Robert Roklicer

Razgovor pripremila i vodila: Sandra Pocrnić Mlakar

Na Jutru poezije sve su češći mlađi članovi, ali u većini su i dalje pjesnici srednje generacije, već afirmirani, s više objavljenih zbirki poezije, kao što je Zrinko Šimunić (1961.), koji je na Jutru nedavno obilježio dvadesetogodišnjicu svoje prve zbirke poezije. Zrinko Šimunić predstavio se izborom iz sve četiri dosad objavljene zbirke - „Terra magica“ (1997.), „Pustalovina“ (1998.), „Organolirika“ (2005.) i „Dijete zapada“ (2017.) Rođeni Čakovčanin, po zanimanju inženjer elektrotehnike, pjesnički je, kako kaže, hedonist i organoliričar. U stihu je istodobno zanesen i ironičan, dopušta osjećajima da ga povedu, ali ironičnim primjedbama podsjeća da je razum uvijek na oprezu drži ih pod kontrolom. Te osobine Šimunićeva stiha su konstanta, jer Šimunića je slično pročitao i Saša Meršinjak u obrazloženju nagrade Jutra poezije „Ružica Orešković“ za 2004. godinu, koji navodi:  „…miješajući razine osjetila, pjesnik se poigrava s prirodom, osluškuje glazbu nepca, oslikava mirise, puteno dodiruje neviđeno, vidi onkraj; s druge strane, Zrinko Šimunić cijeli ovaj diskurs uvodi u razinu umjetnosti, gdje se njegov sinkretizam poigrava s umjetničkom tradicijom, što nužno dovodi do ironije i persiflaže.“

S pjesnikom-inženjerom razgovaramo o tehničkoj inteligenciji u pjesničkim redovima, o odnosu s publikom, o nakladnicima koji (ne) objavljuju poeziju, članstvu u Društvu hrvatskih književnika, objavljivanju erotske poezije te o poeziji prije Facebooka.

Nastupom na Jutru poezije obilježili ste 20 godina pjesnikovanja. Kako ste i zašto postali pjesnik? Znate li za još kojeg pjesnika među vašim kolegama inženjerima elektrotehnike?

I meni je neobično da sam postao pjesnik. Kao dijete vrtićke dobi ili u nižim razredima osnovne škole nisam pokazivao osobiti interes za poeziju. Lego kocke su mi bile omiljena igračka. Tehnika, dakle. Ne pamtim stihove dječjih pjesnika. Nisam razumijevao jezik bajki, trebalo mi je gotovo četrdeset godina da shvatim kako maćuhice nisu „cvjetovi zla“, odnosno kako ništa nemaju sa zločestom maćehom u Snjeguljici ili Pepeljuzi. U najranijoj dobi svijet sam shvaćao poprilično bukvalno. Nimalo metaforički.

Ipak, oduvijek sam bio sklon filozofiranju, zvali su me „filozofom“ još prije polaska u školu. Naravno, i filozofija mi je bila omiljeni predmet, jedan od rijetkih koje nisam morao odgovarati za ocjenu.
   
Studij elektrotehnike odabrao sam jer nisam vjerovao da ću studijem filozofije daleko dogurati.  Htio sam biti „momak na svom mistu, doktor, inženjer ...“ (Ibrica Jusić). I tako sam začuo pjesmu „Pristao sam bit ću sve što hoće“ (Bijelo dugme).  I ono – „pamtite me po pjesmama mojim“.

Izgleda da sam pjesnik postao zato jer i poezija i filozofija potječu iz istog izvora – čuđenja.  A morao sam i htio sam se izraziti i izvan svijeta tehnike. Osim toga, moja sklonost filozofiji bila je više okrenuta filozofima koji umjetnost stavljaju ispred filozofije, koji su i sami pjesnici – Friedrich Nietzche, primjerice.

Pitate me:  poznajem li još inženjera elektrotehnike koji su pjesnici? Vjerujem da ih ima više nego što oboje mislimo – ali, nisam to sustavno istraživao.  Spomenut ću samo neke.  Znam da je Mila Željeznjak inženjerka elektrotehnike, pjesnikinja – članica DHK. U HDP istaknuti pjesnik je Goran Bogunović. Moram spomenuti i pjesnika Ivicu Smoleca iz Velike Gorice (http://ivica.coffeecup.com/).
   
Uzgred, dometnuo bih kako naslućujem da barem pola pjesnika na Jutru poezije nisu „humanisti“, nego su ili tehničke struke ili su prirodnjaci, matematičari itd. Kao da smo zaboravili na ideal renesansnog, univerzalnog čovjeka – pa nam je sve to neobično.

Sudeći po četiri dosad objavljene zbirke poezije i po suradnji u književnim časopisima i portalima, među kojima je i Kvaka, može se zaključiti da ste vrlo produktivan pjesnik. Kako objavljivanje poezije i reakcije publike djeluju na poetsku inspiraciju? Koliko vam znači mišljenje publike?

Reakcija publike mi puno znači. Osim što ohrabruje kad osjetiš da publika voli to što pišeš, da prima tvoju misao ili osjećaj, komunikacija s publikom često dovodi i do ideje za nove pjesme. To je i razlog zašto objavljujem poeziju na Facebooku – jer je reakcija puno brža, izravnija, nego prilikom objave u književnim časopisima.

Pišete senzualnu, ponekad i erotsku poeziju, a objavljivali ste i na Seksoteci, portalu za erotsku kulturu. Postoji li razlika između publike Seksoteke i publike drugih književnih portala? Imate li još erotskih pjesama i namjeravate li nastaviti objavljivati na Seksoteci?

Postoji razlika između publike Seksoteke i publike drugih književnih portala. To je slično kao i u matematici – postoji publika za književne portale opće prakse i publika za Seksoteku. To su dva skupa. Presjek skupova je publika koja prati, voli, i jedno i drugo. Seksoteku prati i publika koju poezija, u pravilu, ne zanima. Erotska proza, vjerujem, ima bolju prođu.
   
Imam i dalje namjeru objavljivati erotske stihove, pišem ih, namjeravam objavljivati i u Seksoteci – naravno, ako to Seksoteci bude zanimljivo. Uzgred, za Seksoteku sam malo previše Jurica Softić, a  premalo Twardovski, dočim u knjižnicama diljem Hrvatske nema dileme – uvijek me ubace u pretinac erotske poezije.

Ove godine imao sam priliku nastupiti na Seksotinovu, odnosno erotskom Valentinovu u organizaciji Seksoteke. Ovaj puta je na dan svetog Valentina pobijedilo Valentinovo – bio sam pozvan na Recital ljubavne poezije „Željka Boc“ u Mariju Bistricu. Tamo sam dobio 3. nagradu za ljubavnu pjesmu pa nisam htio razočarati domaćine.

Četvrta zbirka poezije "Dijete zapada", u izdanju naklade Grada Čakovca, objavljena je deset godina nakon prethodne. Smeta li Vas izdavački diskontinuitet? Biste li češće objavljivali uz stalnog nakladnika?

Vjerujem da bih češće objavljivao uz stalnog nakladnika. Naravno da me smeta izdavački diskontinuitet, ali problem nisu nakladnici nego ja sam. Naime, prepustio sam se žrvnju zvanom kapitalizam na hrvatski način, deset godina nisam ozbiljno pisao. Poso, poso, poso. Koliko puta sam ženi rekao da sam „neuračunljiv“ – kad god smo razgovarali o planiranju zajedničkog weekenda. I je li „vridilo“. Olivere, „nije vridilo“, barem ne u mom slučaju. Tempus fugit, verba volant, scripta manent ... (vrijeme bježi, riječi lete, a zapisano ostaje).

 Koliko vam je prije deset godina značio prijem u Hrvatsko društvo književnika, a koliko vam znači danas? Koliko mladi pjesnici danas priželjkuju reputaciju koju dobivaju učlanjenjem u Društvo hrvatskih književnika?

Prije deset godina puno mi je značio prijem u DHK, ali danas sve to promatram malo drugačije. Naime, ulaskom u DHK nisu mi se barem malko jače odškrinula vrata književnih časopisa. Moram kucati ako želim ući, baš kao i prije, članstvo u DHK s tim nema veze.

Teško mi je reći koliko mladi pjesnici danas priželjkuju priznanje koje dobivaju učlanjenjem u DHK. Osnivanjem Hrvatskog društva pisaca DHK je izgubilo dio svog nekadašnjeg sjaja, dio mladih pjesnika priželjkuju učlanjenje u HDP.

Kako ste postali član Jutra poezije? Koliko je Jutro poticajno i kako je djelovalo na vaš pjesnički razvoj?

Član Jutra poezije postao sam u proljeće 1997. godine. Imao sam prvu knjigu pjesama „Terra magica“ pa sam se okuražio doći na Jutro. A onda me Saša Meršinjak ohrabrio. Tako da sam prvih godina svog „tiskanog“ pjesnikovanja redovito dolazio na Jutro pa i dobio nagradu Jutra poezije „Ružica pl. Orešković“, nagradu koja se dodjeljuje neafirmiranim pjesnicima – to je i razlog zašto u  nakladi Jutra poezije izlazi moja treća knjiga: Organolirika.

Jutro je poticajno djelovalo na mene – jer sam i u vrijeme prije pojave Facebook-a mogao vidjeti brzu reakciju publike na moje nove pjesme, jer sam i od drugih odličnih pjesnika na Jutru mogao nešto naučiti, usporediti se s njima i  naravno, družiti se, razmijeniti misli, dogovarati recitale.   

Nema komentara :

Objavi komentar