Volio bih moći
kao Nikola reći
da ne bojim se ni sunca
što umorno tone ni mjeseca
hladnog kao sablast*
Ali
Janevolim da idem sam*
ne što bojim se samoće
nego ne volim biti s onim
što usamljen vazda
od mene nešto hoće
Volio bih moći sretati
povratnike
na tom putu prema Tamo
prolaznike s licem
ozarenim, punim osmijehnuća
lagano se pentrati
s čuvstvom rastućeg ganuća
Volio bih moći sjetiti se nesmetano
kako zaspao sam međ biserjem
na zelenoj travi
mada nisam Franjin siromašni sin*
Oko mene praskaše topovi pravi
i barutne suze iščupavaše dim
a međ prstima se ljepljivo
zacrnjivaše
krv
U snu se prkosan kikotah
gordoj Paladi
albastreno joj poprsje gavran zakriljivaše
dole na promenadi
kosac klepanjem koledari
Ja si dahom izvora
ledȇnim lice
Volio bih čvrsto ne vjerovati
da kretanju uistinu nema kraja
da nema onog mjesta
gdje se konac od početka razdvaja
Volio bih srca imat što titrat il' stati ne zdvaja
u tihosti spokoja, netreptanja
biti svjedok najsudnjeg svitanja
da bi onaj koji vazda
od mene nešto hoće
mogao moći
usamljen usnuti u svojoj samoći
Najvolio bih da konačno zavolim
sam sa sobom poći
u nedohod
____________________________________________
* izvedeno i inspirirano stihovima pjesme Nikole Šopa
'Lutanje siromašnog sina sv. Franje'
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.