Dvoumila sam se da li da pišem o ovoj knjizi, jer osobno poznajem Tajanu pa da ne ispadne pristrano i „preko veze“, a ujedno tako blizu tematici kojom se bavi u ovom romanu. Onda sam ipak zaključila da bi bilo šteta ne izraziti mišljenje o knjizi samo zato što, eto, ja ne bih da netko pomisli kako igram nepošteno. A ovo je stvarno dobro štivo!
Podnaslovljen kao „Harakiri na balkanski“, roman obrađuje u prvom redu temu mobbinga u današnjem hrvatskom društvu, a uz to je savršeno opisano stanje u našem poslovnom svijetu gdje se zapošljavaju rođaci, podobni i uglavnom nesposobni. I glavna je junakinja nekim spletom okolnosti pristala da ju rođak zaposli, no i ovdje su mogući problemi jer bez jako dobrog zaleđa vrlo lako od podobnog postaneš apsolutno nepoželjan i nađeš se na listi za odstrel. Iznad nekoga, na visokoj poziciji uvijek postoji netko na još višoj i čini se tako u nedogled, sve je to igra živaca, često nažalost i na štetu vlastitog zdravlja. Jedna ovako teška tema, s kojom se mnogi danas mogu poistovjetiti (a u osvrtu sam pročitala kako ima i autobiografskih elemenata), iznesena je stilom napetog trilera, te samo tjera na daljnje čitanje i otkrivanje što će se dogoditi.
Stil odlično upotpunjavaju česti sarkastični komentari, a zamijetila sam i savršeno baratanje hrvatskim jezikom pa je i s leksičke strane bio užitak čitati. Super je izabrana i naslovnica knjige s iskričavo žutim patkicama i jednom crnom koja pliva u suprotnom smjeru – tamo trebamo ići, bez obzira na sve, makar i sami protiv struje. Ono što me apsolutno osvojilo su „dva kraja“, odnosno kraj nakon kraja, i ne mogu se odlučiti koji mi je kraj bolji: onaj prvi misteriozni ili ovaj drugi tako postmodernistički.
Dakle, objektivno i bez pretjerivanja, ovo vrijedi pročitati.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.