Monika Haraminčić | Tajana Obradović: Onda znaš kako stvari stoje

Dvoumila sam se da li da pišem o ovoj knjizi, jer osobno poznajem Tajanu pa da ne ispadne pristrano i „preko veze“, a ujedno tako blizu tematici kojom se bavi u ovom romanu. Onda sam ipak zaključila da bi bilo šteta ne izraziti mišljenje o knjizi samo zato što, eto, ja ne bih da netko pomisli kako igram nepošteno. A ovo je stvarno dobro štivo! 

Podnaslovljen kao „Harakiri na balkanski“, roman obrađuje u prvom redu temu mobbinga u današnjem hrvatskom društvu, a uz to je savršeno opisano stanje u našem poslovnom svijetu gdje se zapošljavaju rođaci, podobni i uglavnom nesposobni. I glavna je junakinja nekim spletom okolnosti pristala da ju rođak zaposli, no i ovdje su mogući problemi jer bez jako dobrog zaleđa vrlo lako od podobnog postaneš apsolutno nepoželjan i nađeš se na listi za odstrel. Iznad nekoga, na visokoj poziciji uvijek postoji netko na još višoj i čini se tako u nedogled, sve je to igra živaca, često nažalost i na štetu vlastitog zdravlja. Jedna ovako teška tema, s kojom se mnogi danas mogu poistovjetiti (a u osvrtu sam pročitala kako ima i autobiografskih elemenata), iznesena je stilom napetog trilera, te samo tjera na daljnje čitanje i otkrivanje što će se dogoditi. 

Stil odlično upotpunjavaju česti sarkastični komentari, a zamijetila sam i savršeno baratanje hrvatskim jezikom pa je i s leksičke strane bio užitak čitati. Super je izabrana i naslovnica knjige s iskričavo žutim patkicama i jednom crnom koja pliva u suprotnom smjeru – tamo trebamo ići, bez obzira na sve, makar i sami protiv struje. Ono što me apsolutno osvojilo su „dva kraja“, odnosno kraj nakon kraja, i ne mogu se odlučiti koji mi je kraj bolji: onaj prvi misteriozni ili ovaj drugi tako postmodernistički.

Dakle, objektivno i bez pretjerivanja, ovo vrijedi pročitati.

Monika Haraminčić | Umberto Eco: Nulti broj

Volim Eca jer ne moraš biti doktor filozofije da bi ga razumio. Novi Ecov roman „Nulti broj“ možda nije njegovo najbolje djelo i obujmom je znatno skromnije od romana na koje smo navikli, ali svi obožavatelji njegovog pisma neće ostati razočarani. I u ovom je romanu Eco vjeran sebi i dosljedan poetici koju njeguje već desetljećima: splet povijesti, intriga, trilerske napetosti, ubojstva i cinizma. Ovoga nas puta vodi u Milano devedesetih godina 20.stoljeća u novoosnovanu novinsku agenciju koja planira izdati fiktivne brojeve starih vijesti („nulte brojeve“), a cijelu priču dodatno komplicira teorija zavjere vezana za Mussolinijevo ubojstvo. 

Iako tematski i prostorno smještena u Italiju, radnja je svevremenska i vrlo lako primjenjiva na druge prostore. Mnogo je razina kojih se dotiče ovo djelo: kritika kvazi-intelektualnog društva: „Na sveučilištima (onda, a vjerujem i dandanas) stvari stoje obrnuto nego u normalnom svijetu: ne mrze djeca očeve nego očevi djecu.“; smisao postojanja i kriza identiteta s kojom se suočava um neuklopljen u standardne muljaže i kamuflaže: „Čim živiš gajeći neispunjive nade, već si gubitnik. A kada toga postaneš svjestan, prepustiš se.“ „Istodobno sam sanjao o onome o čemu snatre svi gubitnici: da ću jednom napisati knjigu koja će mi priskrbiti slavu i bogatstvo.“; obračunavanje s prošlošću i kritika podobnih umjetnika nekog doba: „Ako je D'Annunzio bio loš pisac, nije rečeno da moram biti i ja. Da bih se oslobodio mane citiranja, odlučio sam ne pisati više.“; te stalno mjesto ekovske proze, rasprava o književnosti: „'Ne, ne dragi moj Colonna, knjiga će se pojaviti s mojim potpisom, čim je napišete, morate nestati. Vi ćete biti, ako vas to ne vrijeđa, jedan negré. Imao ih je Dumas, ne vidim zašto ih ne bih imao ja.'“ „…- a s druge strane, tko ikada čita knjige koje novine recenziraju, obično ni onaj tko ih recenzira, 

Bogu hvala ako je pročita makar autor, vjerojatno ni on reklo bi se kad se vide neke knjige.“ Ono što me uvijek fascinira kod Eca je njegova suvremenost, aktualnost i živahnost njegovog teksta. Ipak se radi o nekome tko je formirao suvremenu književnost 20.stoljeća, a isto tako i bitno utjecao na razvoj teorije književnosti modernog doba. Eco, iako rođen prije 2.svjetskog rata, svakim novim djelom pokazuje kako je mlad, suvremen i „updatean“. Jedan smiješni pogled na devedesete iz današnje perspektive: „'Ta stvar s mobitelima', odvratio je Simei, 'ne može potrajati. Prvo, veoma su skupi i samo malo njih ih može sebi priuštiti. Drugo, svijet će uskoro otkriti da nije nužno telefonirati svima u svaki čas, patit će zbog gubitka privatnog razgovora licem u lice, a na kraju mjeseca uvjerit će se da su se računi popeli nebu pod oblake. Ta je moda osuđena pohabati se za godinu, najviše dvije.'“ Veliki Eco i ovoga puta intrigira, zabavlja i mami na proučavanje povijesti.

Monika Haraminčić | Julian Barnes: Flaubertova papiga

Možda postoje knjige koje nas negdje čekaju da ih potražimo, nađemo, uzmemo. Možda postoji pravo vrijeme za određenu knjigu. Možda postoje knjige koje po tuđoj preporuci nepravedno odbacimo ni ne pruživši im priliku. Možda postoje one koje smo tražili cijeli život i one koje su savršenstvo našeg shvaćanja književnog stvaralaštva. Sve je to za mene Barnesova „Flaubertova papiga“. Možda mi je predugo trebalo da je otkrijem, možda nikada nije kasno, možda ju prije ne bih prepoznala.

U čitanje „Flaubertove papige“ uplićem sebe. Samo je tako mogu čitati, samo mi tako može značiti. Fascinirao me način da je baš sve po mom ukusu: nekoliko razina radnje, pomalo mistike iz života poznatog pisca isprepleteno sa životnom situacijom ja-pripovjedača.

Flaubertova papiga

Glavnu tematsku nit predstavlja priča o amaterskom proučavatelju književnosti (konkretno Flauberta) koji nakon ženine smrti polazi u potragu za detaljima Flaubertove biografije. Sam se naziva amaterskim. Sviđa mi se to. Uplićem sebe. Tko određuje je li amaterski ili profesionalno? Čime postajemo profesionalci? Diplomom? Titulom? Entuzijazmom? Odvajanjem vremena? Trudom? Znanjem? Ljubavlju? Fascinirano okrećem stranicu i, ni ne primijetivši, prelazim u drugu tematsku nit. To je izvedeno tako spretno da se sada zajedno s glavnim likom bavim proučavanjem Flauberta. Mijenja nam se i žanr. Roman prvo postaje leksikon, zatim biografija da bismo se vratili natrag romanu bogatiji za nekoliko papiga i mnogo dilema. Esejistički se dio knjige bavi pitanjima koje je otvorilo „kopanje“ po Flaubertovoj ostavštini. Zašto nas toliko zanima pisac? Treba li dobar pisac znati kako ne iznositi svoj stav u djelu? Je li moguće ne izraziti svoje mišljenje? Uplićem sebe. Da, zanima me. Zanima me kakav je čovjek bio Flaubert, gdje je pisao, koga je volio, što ga je smetalo. Pomaže li mi to u shvaćanju i analizi njegovih djela? Upisuje li pisac sebe u svoja djela ili uspijeva ostati po strani? Je li ta sposobnost odvajanja sebe od onoga što radiš umjetnost? Jeli to uopće moguće? Jer, „Madame Bovary, to sam ja.“.

"Flaubertova papiga" mi otvara ono što sam cijelo vrijeme tražila: ne nameće gotove odgovore, postavlja pitanja, nudi mogućnosti, tjera me da tražim dalje, analiziram dublje. Ne zaključujem analizu, tek uobličujem jedno moguće čitanje. Dodajem svom imaginarnom popisu knjigu kojoj ću se vraćati u budućim razradama koje me već vesele. Bogatija za duboko unutarnje iskustvo, krećem u potragu za novim papigama, novim idejama, novim čitanjima u koja ću moći uplesti sebe.