Kolumne

ponedjeljak, 6. veljače 2017.

Stipo Lučić | Dedin

Ljuban me gurnu laktom u rebra i pokaza prema kapelici. Nisam odmah vidio što pokazuje, a onda sam brzo ugledao. Stajao je na jednom grobu i plakao. Nisam mu vidio oči s ove daljine, ali govor tijela je bio jasan, plakao je. Pogrbljena, svinuta ramena i pognuta glava koja se povremeno trzala, ruke na očima i odsutnost, bili su jasan znak, on plače. Ljuban je bio blizak s njim i najbliži susjed, znao je. Tada ga nisam pitao, čekali smo da se isplače, pokupili alat i krenuli kući. Usput ničim nije dao naslutiti, zašto je plakao. Nitko nije ni pitao.

Nakon četiti, pet godina već smo stasali u momčiće koji su sve češće bili u ženskom društvu, sve više smo zavirivali u gradske kafiće, koji su se tih godina tek počeli otvarati, usuđivali smo se ulaziti u lokalnu birtiju  i u ljetnim noćima znali smo ostajati vani dokasno, ponekad uz bocu vina i neizbježno klapsko pjevanje. Bilo nas je u generaciji, rođenih iste godine, u samo nekoliko dana razmaka, sedam osam. Koliko se sjećam svi smo bili rođeni u razmaku petnaest dana. Ja , Frano, Draško, Beli, Brane, Ljuban, Ćomo,....Branu smo svi zvali Dedin. Koliko se sjećam, vjerojatno zato jer je živio s didom i bakom, a nas dva rođeni smo u šest dana razlike.

Te godine znali smo obilaziti seoska prela, nakon misa na grobljima i obično smo završavali na ručku kod nekog našeg rođaka, kako je i bio običaj. U Vrbanji smo bili na ručku kod Branine rodbine. Poslije ručka ostali smo na uobičajenom sijelu i druženju uz kavicu i poneku rakojici ili neko drugo piće. Brane se vrlo pomno raspitaivao o nekom čovjeku kod svojih starijih rođaka, a neka žena mu je objašnjavala da je taj čovjek davno otišao iz Bugojna i da živi negdje u Srbiji. Obećala je raspitati se i saznati puno više. Nije mi bilo potpuno jasno o kom se čovjeku radi, pa sam ga, kad smo krenuli kući, ostavši sami na začelju, priupitao. Pogledao me čudno, tajanstveno, očima zsjenjenim nekom sjetom. Nisam shvaćao, ali sam slutio njegovu bol i patnju. Zagrlio sam ga u znak utjehe i podrške. Rekao mi je da ide potražiti tog čovjeka, a kad se vrati, sve će nam ispričati. I otišao je, nije ga bilo desetak dana. Svi smo bili sumnjačivi u pogledu njegovih namjera, ali osjetili smo da se nešto krupno kod njega događa.

„Vratio se Dedin“, rekoše mi. Bila je subota, dan izlazaka i dan kada smo se na kraju dana, kad smo se svi vratili iz svojih obaveza i izlazaka, okupili se u lokalnoj kafani, a onda uz bocu neizbježnog vina završili na obali Vrbasa.

„Našao sam ga“, ispali Dedin, dok svi nismo bili ni posjedali po ledini. Tajac u ljetnoj noći, oslobodio je zvukove pjeva noćnih ptica i poneke pastrve, koja je u ljetnoj noći lovila mušice nad vodom, pljuskajući.

„Gdje si ga našao? Kada? Kako?“, pljuštala su naša pitanja, kao da se jato pastrva praćaka po plićaku.

„U Kragujevcu. Adresu mi našla tetka Marija, preko njegove rodbine. Nisam vam htio prije reći, a sad mogu. Tetka mi je i novce dala, skupa je karta do Kragujevca. Sjeo sam na stanici u Bugojnu, do Beograda, presjeo na neki bus za Kragujevac i u subotu ujutro već sam tražio ulicu, zapisanu na malom papiru koji sam čuvao više nego novce. Ma znate da ja do sada nisam nigdje putovao, ovo mi je prvi puta, pa dok sam se ja snašao i raspitao već je bilo podne. Ipak sam oko jedan sat bio na označenoj adresi.“

Tajac je bio još dublji, pjev ptica prigušen, a pastreve su se povukle pod obale, kao da su i one htjele čuti tajanstvenu ispovijest. Svatko od nas, udobno se smjestio, sjedeći ili ležeći na toploj travi i čekao nastavak.

Dedin nakon male stanke, uzete da posloži priču, svjestan našeg interesa nastavi:“Na tom broju, koji sam imao na ceduljici, bila je ogromna kuća, uređena po posljednjoj modi. Ma, nema takve u Bugojnu. Kovana ograda i granit. Bio sam pod dojmom.Pozvonio sam, bez imalo straha, nisam se bojao, niti me bilo briga tko će mi otvoriti vrata. Prvi put ništa???Zvonim i drugi put i vrata se ubrzo otvoriše.Pojavila se neka žena, onako, može mi biti majka. Pretpostavljam njegova žena. Pitao sam, jel tu živi Dane N.? Da, rekla je, a tko ga treba? Ja sam već u putu smišljao odgovore za različite situacije, pa sam se snašao. Rekao sam, zbog nekog posla. Otišla je u kuću i ubrzo se pojavio ON. Pogledao me, isprva letimično, a dok me pitao tko sam, vidio sam da me pomno promatra i da je iznenađen mojom pojavom. Rekao sam mu svoje ime i prezime. Malo je ustuknuo, ali se brzo pribrao. Pružio mi ruku i predstavio se. Pozvao me u kuću, ali ne u boravak ili gostinsku sobu nego u neku vrstu salona za poslovne prijatelje. Tako bar mislim, jer je sve namješteno u hrastovini, koža, police s knjigama, veliki radni stol i sjedeća garnitura. Sjeo sam u ponuđenu fotelju, ponudio me pićem, viskijem i francuskim konjakom. Nisam do tada u životu popio viski, pa i sami znate, rakiju i poneki konjak. Nasuo je viski u neku kristalnu čašu. Taj prvi sam ispio naiskap. Pogledao me i nasuo još jedan, a onda mi nazdravio. Pogledavali smo se, a ja sam nekako slutio da on zna tko sam. I ja sam ga odmah i upitao, zna li on tko sam?“

Ovaj puta tajac je bio tako dubok da se ni disnje sviju nas nije čulo. Činilo se da su svi noćni zvukovi zamrli odjednom. Dedin je uzevši odmara par sekundi i duboko uzdahnuvši, nastavio:“Znam rekao je. Dok sam te vidio, znao sam. Nisam ti znao ime , ali evo sad znam. Drago mi je da sam te upoznao, rekao je. Ja sam ćutao i čekao sto ce mi reći. I onda je on počeo sa svojim pravdanjem; znaš ja sam ti ugledan čovjek u Kragujevcu, kao što si vidio i lijepo sam se skućio, oženjen sam, imam obitelj i svoj život. Prošlost je prošlost, svi griješimo, najviše u mladosti, a ja ne želim više griješiti. Ne mogu ti pomoći, ni na koji način, niti očekuj pomoć od mene. Sve to izgovorio je hladan kao špricer. Još je napomenuo da su mu u kući žena i djeca, da oni nemaju pojma tko je on i da ga moli da ni slučajno ne pravi bilo kakvu scenu, jer on je uticajan čovjek, jedan od direktora nekog OOUR-a u „Crvenoj zastavi“ i da će lakoćom riješiti bilo kakve nesuglasice. Možeš ostati još desetak minuta, popij piće i moraš otići iz kuće.“

Sad više nismo izdržali, počela su pitanja: „A što si ti tada ucinio? Ma je li moguće? Baš je kreten.......“ Dedin proguta knedlu, dvije, mahne nehotično rukom preko očiju, protrlja lice, da valjda prikrije i otjera suze i nastavi drhtavim glasom:“Nećete mi vjerovati nisam se uopće uzbudio. Očekivao sam što takvo. A i pripremio sam se da budem čvrst, jer pretpostavio sam da će biti slična situacija, ali toliko bogatstvo????

Rekao sam mu, da nisam došao po nikakvu pomoć, niti bilo što, došao sam upoznati ga, i da se više nikada ni ne moramo vidjeti, ako on to ne želi. Natočio mi je još jedan viski, koji sam opet eksirao i ustao se da krenem. Zamolio me da sačekam trenutak, otišao u susjednu sobu i brzo se vrato. Pružao mi smotuljak novčanica, reko je da zna da nemam i da mi je to za put. Eh, tad su i meni proradili vulkani. Htio sam pljunuti i njega i njegove novce, jedva sam se suzdržao. Ipak mi je ugaurao novce u đep i ispratio me do vrata. Na stepenicama mi hladno pružio ruku i pozdravio me; zbogom Brane i vratio se u kuću. Kad su se vrata zatvorila, znao sam da se zatvorilo jedno moje poglavlje života. Mnogo lošega ostalo je s one strane vrata i ja sam nekako oslobođen i lakši izišao na ulicu i krenuo na autobusnu stanicu. Nazad u svoje Bugojno, svom didi i baki, svojoj ruševnoj drvenoj kući, svojim blatnjavim kućnim prilazom i drvenim šiljcima. Svom životu kakvog sam još više zavolio, oslobođen tereta koji me opterećivao sve do sada, ali više nikada. Gotovo je to, više ne postoji.“ Zvaršio je Dedin svoju ispovjest.

E sad je vladao muk. Šutio je on, ali i mi. Povremeno smo gutali knedle, kako se nebi ponekome oteo možda neki znak slabosti, a poneka suza u očima većine nas, svako se nije vidjela u noći. Opet su noćne ptice odjednom postale uobičajeno glasne,čak se čuo i lavež pasa iz susjednih sela.

Brane je onda, kad smo uređivali groblje, plakao na majčinom grobu. Umrla je kad je njega rodila. Nije ju ni zapamtio. I poslije, svaki puta kad smo bili skupa na groblju, ponavljala se uvijek ista slika. Brane je plakao na majčinom grobu i molio se. Imali smo nekakav prećutni dogovor, nitko od nas nije mu prilazio u tim trenucima, a uvijek se udaljavao od nas govoreći da se ide pomoliti na grob.

Vraćao se suznih očiju, a uvijek nekako smireniji, spokojniji.

Živio je  Dedin sa sestrom kod bake i dide, majčinih roditelja, njih četvero, vrlo skromno i oskudno. Dugo smo mi ostali ekipa i nikad se nije ni po čemu razlikovao od nas, ali uvijek je visila nad njim nekakva sjena, mada je bio izuzatno živ i razigran.

U Kragujevac je išao posjetiti oca. Jednom, prvi i zadnji put i nikad više, kako je sam rekao.

Nema komentara :

Objavi komentar