Kolumne

nedjelja, 15. siječnja 2017.

Stipo Lučić | Osman


Osman je bio zdrav sredovječni gorštak, seljak kakvih je bilo podosta po okolnim planinskim selima. Dobar, prostodušan, neiskvaren i pristupačan čovjek. Visok, koščat i čvrst, kakvi su bili ljudi iz njegova kraja. Živio je seljačkim životom na padinama Sebešića u selu Sinokos. Neženja, ali ne svojom krivicom.

Upoznali smo se na jednoj vojnoj vježbi ondašnje Teritorijalneobrane. Vježbali smo, koliko sam mogao shvatiti, lov na ubačene diverzantske grupe, po onoj, „Ništa nas ne smije iznenaditi“. Komunističke vlasti su bile isprepadane Bugojanskom skupinom.

Danju smo “glumili” opasne progonitelje narodnih neprijatelja, shvaćajući, većina nas, sve kao nešto što moramo proći i ne možemo izbjeći, ali ne pridajući tome neki veliki značaj.

Skakali smo po raduškim vrletnim padinama i stoljetnim šumama progoneći mrske neprijatelje i urličući ratni partizanski poklič, –uraaaaaaaaaaa, a pod strogom paskom biranih komandira koji su bili podložniji indoktrinaciji ondašnjih vlasti. Sve je prolazilo uz uobičajenu zafrkanciju i podvale nadobudnih mladih ljudi, sitih, zdravih i punih snage. Noćivali smo u vojničkim šatorima po četvorica, kao pravi specijalci i čuvari otadžbine.

Šatori su bili skučeni, tijesni, niski, zagušljivi kad je bilo toplo i mokri ako je bila kiša, zaudarali na znojne muške noge i čarape neoprane tijekom cijele vježbe. Spavali smo poprečno, jer jedino tako smo mogli stati u šator, noge na jednu kosinu šatora, a glava tik pod drugom kosinom, tako da nam se voda cijedila direktno na lice, ako bi neoprezno dodirnuli šatorko krilo ustajući se. Četiri ležaja praktično na goloj zemlji, s tankim podmetačima, stiješnjeni ko sardine, ali spavalo se dobro kad smo bili izmoreni. Ležaj do mene bio je Osmanov.

Zbližili smo se slučajno. U jednoj noćnoj vježbi trebali smo u formaciji strijelaca pretražiti padine Rudine. Noć je bila mrkla i vlažna, a šuma gusta i nemilosrdna. Shvativši glupost cijelog čina, a oslonjen na svoje vojno-izviđačko znanje,  povukao sam prvog do sebe, Osmana i poznavajući teren i plan akcije nagovorio ga da iziđemo iz šume i putem koji sam poznavao, dođemo hodajući do cilja. Malo se nećkao, ali par ogrebotina na njegovom licu i rukama brzo su ga nagovorile na pristanak.
Tiho smo odmakli skupini naprijed, pod okriljem noći, slušajući njihove psovke i desetarovo opominjanje. Za nekih pola sata stigli smo na cilj i zalegli pod neku jeliku odmarati. Malo smo pričali, tko je otkuda, po običaju, o obiteljima, o vježbi, o glupim komandirima, a onda je iz vojničkog ruksaka Osman isukao bocu šljivovice. Bila je dobra, krijepila je nenaspavano tijelo. Ja sam izvadio slaninu i kruh i samo je falilo još da zapjevamo. Negdje pred svitanje, dok su ptice već odavno odradile svoj raskošni pjev, samo što sunce nije provirilo kroz crnogoricu, a dobra tri sata nakon što smo mi stigli, začuli smo oko nas neku tutnjavu i urlike.

– Ruke u vis, zarobljeni ste!

Osman se uznemirio, poteže za “kalašnjikova”, ali su nas brzo zaskočili. Bili su to naši, naša skupina koju smo napustili. Zamijenili su nas za “glumce diverzante”. Malo su se sramili i čudili otkud mi tu, malo je komadir prijetio i ljutio se, ali je na kraju šumom odjekivao smijeh.

Otada me Osman nekako više simpatizirao i prihvaćao. Spavali smo u šatoru jedan pored drugog i meni je bilo drago da je do mene baš on. Noću sam se obavezno budio nekoliko puta, što zbog neudobnosti što zbog okretanja i ispuštanja kojekakvih zvukova drugih ljudi. Svaki put kad bih se probudio, razgledavši gdje sam, vidio sam da Osman ne spava. U početku nisam razmišljao, ali nakon par dana već su mi se njegove buljave, uvijek otvorene oči u tami, urezale kao slika. Mislio sam slučajnost, ali svako buđenje je ponavljalo tu istu sliku. Svakim novim buđenjem prvo sam gledao gdje su okačene te buljave oči u tmini.

Predzadnju noć u jednom od buđenja tiho sam upitao,

–Osmane, što ne spavaš?
-Ma, onako…. Ne mogu. Ko i ti, eto vidiš….Spavaj ti.

A izgledao je pomalo odsutan i ponekad zabrinut, ali tko je tada obraćao pažnju na to kako se tko osjeća i što nosi u duši. Znao se smijati s nama, znao učestvovati u sitnim podvalama jednih drugima, znali smo pričati o svemu, o ženama najviše. Muškarci bez žena, o čemu bi drugo. On je ostao zapamćen po svojim momačkim osvajanjima pastirica. Svi smo mu se smijali, ali je uvijek pogledavao prema meni  kad je htio nešto reći.

Zadnji dan je bio opuštajući, nije bilo uobičajenog utjerivanja discipline i skakanja po šumama i gorama. Pozvao sam Osmana na piće u kantinu. On je bio oskudan s novcima, seljački prihodi su bili mali i ovisni o Bogu i ljudima. Imao je nešto stoke i planinske škrte zemljice na kojoj je hranio stoku. Prodao bi ponekad neko živinče i od toga namicao novce za osnovne potrebe. Zasjeli smo, pivo, dva, tri, a Osman me nekako pogledavao kao da nešto želi od mene. Mjerkao me onako zdravo-seljački, kao da me želi za kuma pozvati.

Nakon trećeg piva, malo predumišljanja i stanke, lagano je počeo.

-Bolan Bugojanac, ma nešto ti oću reći. Pito si me, što ne spavam?

-Jesam, velim.

-E, znaš, sad ću ti ispričati. Prič´o sam ti da sam neoženjen i da imam brata koji je oženjen i ima ženu i djecu?

–Jesi Osmane, velim.

–E, lag´o sam ti. Nemam brata, a imao sam ga. Objesio se.

Šutim iznenađen. Gledam ga, on gleda u pod, u neku točku. Povio ramena kao pod nekim teretom. Čini se, teškim.

–Znaš, imali smo mi veliku kuću. Onako kako se nekad gradilo, ganjak kroz cijelu kuću i sobe sa strane. Bila je to najveća kuća u selu, rahmetli otac još pravio. Onda se brat oženi. Još smo dugo bili u zajednici, zajedno radili i zajedno trošili po potrebi. Slagali smo se dobro. Ko braća… Znaš kako je sa ženama? One hoće svoje.

Podjelišmo se ja i brat Ahmet. Mene zapade manji dio kuće, samac sam, ali štala je zapala mene, zemlja popola. Imali smo dosta stoke. I ona je podiljena na pola. Brat je obećao napravit sebi veću, bolju štalu, a dotle neka marva bude skupa u mojoj štali. ´Ajd dobro.

Bome je to potrajalo. Nismo se mi svađali, Ahmet je bio dobar ćoek, rahmet mu duši… Ama, bilo dojadilo, u štali uvijek gužva, on jednu junicu ostavio za kravu, pa ne možeš ti hodati, a kamo li hraniti i čistiti. Trpio sam ja dugo, a onda sam Ahmetu prigovorio. Vala brate, jesmo se mi dogovorili za štalu, pa oću da to riješiš do prolića… Nije on meni ništa rekao… Zima se odvukla, polaganje je nestajalo, snjegovi se nisu topili k´o za inat. Svaki susret u štali bio je nezgodan i izbjegavali smo se susretati, da ne dođe do svađe. Utome je nestalo i sijena i slame za stoku, a vani još duboki snijeg, ne možeš ih pustiti da nešto berkaju po šumi… Još sam bratu jednom prigovorio zbog njegove stoke. U svom tom jadu i bijedi.

Prošlo je nekoliko dana, kad evo ti zorom, netko mi lupa na vrata. Lupa ko lud. Viče me po imenu. Otvorim, kad Ahmetova žena. Vidim plače, nije nešto dobro, mislim. Sva je u suzama. Dreknem na nju da prestane cmizdriti i da ka#e šta je, vidim je zlo je. Ona ne progovara, samo rida i nariče. Nekako progovori spominjući Ahmeta i rukom pokazuje na bašču. Priupitam je, što je ženo, a ona kaže odi dolje i vidi.

Skočim ja moj prijatelju u bašču, njegava bašča, njega zapala na diobi, kad imam što vidjeti. Ahmet se obisio. Obisio se na jabuku, visi. Noge mu povijene na zemlji… Priskočim bliže, do lica mu, možda je još živ, pomislim.

E, ono što sam vidio, zbog toga ne spavam, moj Bugojanac. Oči hoće ispasti, a jezik mu do brade visi. Znaš li ti kako je to vidjeti? ….Rođeni brat?… Ahmet!?

Šutim, što čovjek može reći na takvu potresnu ispovijed. Sjedili smo jedan do drugoga, pa ga prigrlim u znak podrške. Vidim, bori se. Oborio glavu,opet gleda u onu točku na zemlji. Znam da plače, jer trza ramenima i ne diže pogled. Brzo se pribrao, malo zatresao glavom i obrisao oči.

-I svaki put kad zaspem, moj Bugojanac, meni odmah na san dođe brat Ahmet kako visi na jabuki. Odmah me slika njegovih očiju i jezika ubije i ja od straha budim se… Ne znaš ti prijatelju sve. Ja ne smijem zaspati, ja sam ti stalno budan, bojim se Ahmeta…. A kad me san malo slomi, ja sam ti napola, ni budan, ni u snu. Na granici sam. Znam da Ahmet ne može ovamo.

Eto hababu, sad znaš sve. Bogati, oprosti što sam tebi ispričao, morao sam nekome ili bi crk´o, a ti mi se učinio dobar ćoek. I Alaha ti, nemoj ovima ovdje pričati.

-Neću Osmane, ne brini.


Nema komentara :

Objavi komentar