Kolumne

srijeda, 21. prosinca 2016.

Stipo Lučić | Stijena


Kad jednom odem, necu se vracati,
ne znam kamo, ne znam kome?
Dal moru i valima njeznim što ljube me,
il’ vjetru, valima i buri što bije?

Čvrst sam i postojan, kao morska hrid,
vale sumnje i ljutnje u pjenu razbijam,
a’l svaki zapjenjeni val ostavi trag,
ureže u dubunu udar svoj.

I zato vraćati se neću,
udarima zapjenjenih vala,
olujama i neverama.
Otici cu u planine,
 biti ponosna visoka stijena,
valima bijesnim nedostižna.

Stajat cu daleko, stršiti ponosno u nebo,
druge kiše i snjegovi umivat ce lice moje,
drugi  vijetrovi gladit ce mi tijelo,
drugo sunce grijat ce me.

U daljini vidjet cu more,
ono voljeno more, nežno i blago,
 kojem spustio bih se,bar jedan cjelov dao,
koje daje svoje vode oblacima,
što kišom željanom isperu mi oči suzne,
 a znam da vali bijesni opet vrebaju,
opet bi me udarali i namučili,
 opet bih bio grižen i razaran.

Nema komentara :

Objavi komentar