Stipo Lučić | Tebi

U danima kada sam odvojen od tebe tijelom, na neki svoj način, ipak sam uz tebe svim mislima svojim i željama neostvarivim. Svakodnevno se pitam kako ću izdržavati sve nadolazeće dane u ovakvoj kazni za tijelo, a ugodi i istovremeno patnji za dušu. Ponekad je teško, čeznutljivo i neizdrživo, a ponekad lepršavo i očaravajuće. To je u onim trenucima kad se prisjećam vremena kad smo skupa dijelili vrijeme, dodire, tajne, poglede, osmjehe, sve.

I nije da sam slabić ili macho man, nisam ti ja od tih, ja sam ti samo običan, onaj tvoj, samo tvoj, kojeg znaš, kojeg su upoznala, koji te želi onakvu, znaš kakvu već, pričao sam ti.

Znam da u tvom svijetu, tamo negdje, uz neke ljude, uz nekog čovjeka imaš ponešto, ali znaj da to nije ništa naspram onog kad smo nas dvoje skupa, kad sam ja ti, a ti ja.

I neću ti lagati, voljeti mogu malo, malo više i najviše, sve do tebe, do tvog srca, do onog kutka duše gdje me ponekad skrivaš u trenucima hinjene sreće i gdje se osjećam sretno, tamo kod tih ljudi, tamo gdje si.

A volio bih da si negdje drugdje , u nekom sretnijem svijetu, u nekom toplom zagrljaju, u nekoj sretnoj zajednici, da si jednostavno sretna, onako kako si sretna kad su tu, uz mene. I ne misli da ne pomišljam da sam ja taj.

I podnio bih tu bol, taj sud i presudu da nisi moja, uz jedan jedini uvjet-Da si sretna.

I ne pomisli nikada, a ni tada, da je tebe ne sanjam, da ne žudim za tobom, na onaj način kad smo zore zorili, na onaj način kad smo buđenje u osmjeh pretvarali, kad smo djeci poljupcima osmjehe mamili, kad smo bili iznad, daleko iznad svih, svih onih koji samo slutili mogu, a mi? Mi smo bili voljeni, istinski voljeni u onom našem svijetu, ne u ovom.

I uvijek kad te sumnje razdiru, kad ti se pitanja postavljaju i nameću sjeti se, sjeti se ljubavi trenutaka tih.Jer Ljubavi, mi smo prolazni, promjenjivi, a trenuci nenadmašne ljubavi su vječni, vječno će ostati kao djelić svemirske energije, kao mali kovitlac koji svjetluca na noćnom nebu u kozmičkim prostranstvima.Sjaj koji vide svi koji sjaj traže na zvjezdanom nebu. Sjaj ljubavi.

Jesmo li nas dvoje k'o usamljeni jahači kroz pustinju, koji putuju sa svojim karavanama, s njima žive, s njima dijele dobro i zlo, a koji žive za trenutke kad opet stići na pustinjsku oazu,tamo pogledom tražiti jedno drugo, tamo se susresti i napojiti, oči, dušu, um, tijelo? Jesmo li?

I koliko dugo će trajati naše jahanje kroz pustinje vlastitih živote,a neprestano gledajući ka obzoru, neprestano sanjajući i želeći u hladnim noćima pustinjskim?

Samo se uvijek pitam,kao u mojoj pjesmi „Otkud ti u stihu“, a znam, pitaš se i ti, zašto si usamljena jahačice došla sada? Gdje li si bila prije i zašto se sve nije desilo prije? Možda bi sad jahali skupa, na čelu naše karavane ili bi izbjegavali zdence za koje mislimo da ih posjećuje onaj drugi..? Tko zna?

I volim tvoju uzdignutu glavu, i blagi osmjeh, koji prkosi svim životnim nedaćama, jer mnogi su osmjesi uništeni životnim nedaćama, no ti si svoj na neki način sačuvala. Ponekad se pitam koliko si od tog osmjeha zadržala u srcu i koliko se doista veseliš životu.

I znaš što najviše volim kod tebe???Volim onu upornu blagost, tihost i senzibilnost usprkos svemu sto te tjera da ne budeš takva. I ustraj na tome, jer to si ti. Vjerujem u tebe i sve što si gradila posebnom voljom. Za sebe, za nas.