petak, 15. travnja 2016.

Što je pisac htio reći I.


MUKE PO KNJIŽEVNOSTI

Piše: Vlatka Planina


˝E, nemoj ljudima govorit da voliš poeziju, malo će te čudno gledati.˝

To je bio moj prvi ˝dobronamjerni˝ književni savjet. Uputila mi ga je novopečena kolegica iz 1. A razreda Gornjogradske gimnazije.

˝U srednjoj, zadnje što želiš je biti čudakinja.˝

Sličan savjet došao je nekoliko godina kasnije od kolegice na fakultetu, kad sam joj priznala da sam još na početku školske godine u dahu pročitala dvije skripte od po petstotinjak strana - jednu iz viktorijanske književnosti, drugu iz književnosti neoklasicizma i romantizma:

˝Daj nemoj to okolo pričat, fakat nisi normalna.˝

Oduvijek sam obožavala čitati. I pisati. U školi sam bila ona koja je polovici razreda pod odmorom diktirala sastave za zadaću iz hrvatskog, a oni bi mi zauzvrat dopustili prepisati zadaću iz matematike, koju sam mrzila više od kiše, poriluka i ponedjeljka.

I svi su nekako pretpostavljali da obožavam sate hrvatskog i analize tekstova, pogotovo pjesama:

˝Tebi je to lako, ti to kužiš.˝

Zapravo, ja sam uglavnom ˝kužila˝ što se od mene očekuje da kažem. No, književnost, a poeziju pogotovo, voljela sam unatoč školi.

Najlakši način da se nekome ogadi književnost jest da ju se secira, rasteže i suhoparno analizira. Književnost je stvorena da se u njoj uživa, da se proždire, da se sunovrati u njezine ponore mašte tako drsko i duboko da imaš osjećaj da te iz tih ponora više nitko nikada neće uspjeti vratiti u stvarnost. Koliko mi se samo puta dogodilo da sam nakon pročitane knjige ostala buljiti u prazno, u šoku od naglog povratka u svakodnevnicu. Postoji i izraz za to: book hungover – književni mamurluk. I, tko ga nikada nije iskusio, ne zna što propušta.

Zašto pričam o svemu ovome? Zato što sam se previše puta u životu susrela s ljudima koju ljubav prema knjigama (ili nedostatak iste) poistovjećuju sa satovima književnosti u školi. Kažu mi obično: to je teško / dosadno / nečitljivo / ja to ne razumijem / nemam pojma što je pisac htio reći. I ja se sa svim tim slažem. Postoji književnost koju je veoma teško čitati i razumjeti, bilo zbog leksika, tema, metaforičkih izleta ili nečeg desetog. Čitati Gjalskog ili Shakespearea u originalu izaziva itekakav mentalni napor. O štivima poput Joyceovog Uliksa da ne govorim. No isto tako, ima i književnosti, izvrsne književnosti, koja je toliko lagana, lepršava i pitka da je i djeca mogu čitati. A, što se tiče onoga ''što je pisac htio reći'' – vjerujte mi, ponekad ni sam pisac nema pojma. A ponekad i ima pojma, ali to nema veze s onim što se u školi uči. Jedino što je važno kod razumijevanja teksta jest ono što neka priča ili pjesma znači vama. Književnost je tu da dotakne čitatelja, on je njezina luka i cilj i svrha. Ne profesori i škola, ne analize, ne katalogiziranje pod pejzažnu ili misaono-refleksivnu. I definitivno ne raspredanje na temu: ''što je pisac htio reći''.

Zapravo, mislim da prvo, osnovno i ono najvažnije što pisci žele poručiti čitateljima jest: tražite, istražujte i kopajte po internetu, knjižarama, knjižnicama, antikvarijatima, policama vaših roditelja i prijatelja, tražite dok ne pronađete stihove ili priču ili roman koji će vas ostaviti nijeme i izgubljene u vremenu i prostoru i poderati vam srce i izbiti vam zrak iz pluća.

Tražite tu knjigu. Nađite ju. Pročitajte ju.

Pa da vidimo hoćete li se nakon toga i dalje usuditi reći da ne volite čitati.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.