Sara Kopeczky | Planinarski blues

Sara Kopeczky: Labirinti naši svagdašnji

Kako ste putovali
Koliko ostajete
Baš su vam odlični ovi kolači
Može li recept
Kako si samo narastao
Političari nas sve potkradaju
Sve je skupo
Kad će diploma
Kad će pir
Kad će beba
Kad će braco
Ti uvijek
Ti nikad
Mi uvijek
Mi nikad
Trebali smo
Ali nismo
Naše i vaše i njihovo
Tko je za još vina?

Sara Kopeczky: Molim te reci mi tko sam

Stalno čujem ljude kako se definiraju
Zavidnom samouvjerenošću.
Kažu, primjerice:
'Moja omiljena boja je plava.'
'Moj najdraži autor je Bukowski.'
'Ja nikada ne kasnim.'
'Ja sam vegan.'
I ponose se time.
Oni znaju tko su
Oni su ljudi koji nikada ne kasne
I to im je dovoljno.
Oni priznaju samo Bukowskog
ili samo Andrića ili Zagorku
ili Beatlese
ili šalsu od poma bez kapule
I nisu svjesni
što sve isključuju.
Njihov identitet sačinjen je
Od njihovog stava prema
Žutoj ili plavoj ili
Namirnicama životinjskog podrijetla.
Kako se postaje tako odlučan?
Osjećam se maleno i bezvrijedno
Dok stojim ispred njih
Odraslih, definiranih ljudi
Koje svijet više ne može iznenaditi
I u rukavu skrivam
I Emily i Whitmana
I banane kupljene u supermarketu
I ne znam jesam li ikada imala najdražu boju
Više od jednog dana zaredom
Ja sam ameba
Tabula rasa
Osoba bez identiteta.
Ponekad pomislim
Da ovakva neodlučna
Nemam pravo postojati
U moru glasnih mišljenja
(Jer prije će na vrbi roditi grožđe
Nego što će gospodin M priznati
Da rock nije umro s Rolling Stonesima)
Pa mi dođe
Da izađem na ulice
I očajnički priupitam prvog prolaznika
Hvatajući ga za rukav kaputa
Molim vas, gospodine
Recite mi,
Koja je moja najdraža boja?

Sara Kopeczky: Djeca vrište najglasnije

Nisam te voljela ja, žena
Već malo dijete u meni
Napušteno i uplakano
Koje je u tvojim snažnim rukama
Vidjelo sigurnost
Koja mu je nedostajala
Da ga drže
Da ga hladni vjetrovi
Ne odnesu.
Djeca glasno vrište
Sve dok ne dobiju
Ono što žele
Ja sam bila dijete
Na podu trgovine
A ti jedna izmoljena čokoladica
Od koje sam povraćala cijelu noć.

Sara Kopeczky: Postojanje unatoč

Moje tijelo pametnije je od mene
Suze su otkrile gravitaciju
Jedna po jedna
Kao da se žele
Razrijediti u dubokom moru
Noge su otkrile mehaniku
Koračale su se inercijom
Prašnjavim poznatim putem
I pitale jedna drugu: gdje to idemo?
Ramena su se slegnula u odgovor
Njima je uvijek bilo svejedno.
Srce nije imalo kud
Nastavilo je pumpati krv
Istim staloženim ritmom
Ozbiljnošću starog vozača željeznice
Koji ne želi da ga se ometa
U tom važnom poslu.
Stisnuta šaka je požutjela
Kao vosak obasjan plamenom svijeće
Neprobavljive riječi zapele su u želucu
Koji je prijetio da ih izbaci
(Dobivaju li se povraćanjem riječi
Naopake priče?)
Oči su gledale
Bez da vide
(Ionako kažu da vidimo mozgom
A on trenutno ima važnijeg posla)
Usne su se stisnule
Da ne zadrhte
Jer nemaju kome.
Usne su postale pečat
Iza kojeg je vrebala Pandora
Znale su da je tanka granica
Između tišine i vriska.
Prsti su nastojali zaboraviti
Broj telefona
Kojeg su znali natipkati
Slijepi u najcrnjoj tami.
Svi dijelovi moga tijela
Točno su znali svoj posao
I ništa ih u tome nije moglo omesti
Čak ni ja
Čak ni ti
Čak ni rušenje cijelog svijeta.

Sara Kopeczky: Praznina

Lakše je ukrotiti divljeg konja u kanadskim bespućima
Nego obuhvatiti vlastitu prazninu
Ispuniti šutnju kada ostaneš sam
Ugašenih ekrana
I shvatiš koliko zastrašujuća može biti
Tišina.
Kao da pokušavam naslikati
Grad koji ne postoji
Bojom koju ljudsko oko
Ne može vidjeti.
Niz suhe prste klizi mi nešto
Ljepljivo i učmalo
Prosipa se na tlo
Udarajući tupo
Kao zrno žita
Koje prolazi  kroz rupu u suknu
I pada na jalovo tlo.
Ispunjavam prazninu
Istovremenim
Priznavanjem njena postojanja
kao i poricanjem
Jer svaka praznina
Samo je odsutnost koja pamti
Sve čime je bila
Teška i sjetna
I teži varkama za odvraćanje pažnje
Da može samoj sebi ugristi rep
I pretvoriti se u krug.

Sara Kopeczky: Tko će, ako neću ja?

Ponekad sam tužna bez razloga
Pa ga izmislim
Da imam nad ime plakati.
Ponekad sam sretna
Unatoč svim razlozima da ne budem
Pa prospem po putu kamenčiće
I pravim se iznenađena
Kada na kraju puta ugledam
Kućicu od medenjaka.
Ponekad sam sve odjednom
Pa kišim po suncu
Uništavam stvarajući
Širim kapacitet memorije
Koja se ne može izmjeriti.
Ponekad nisam ništa
Pa uzmem svoje ništavilo
I nježno ga položim
Na krevet od janjeće kože
Poput novorođenčeta u planini
I kažem mu: ništa ne brini
Samo ti spavaj
I ovo će proći.

Sara Kopeczky | Ono što je ostalo

Jutros me opet probudila tuga. Ali nešto je bilo drugačije. Umjesto radija kojeg je tata slušao svakog jutra, danas vlada tišina. Tata je sinoć otišao. Na odlaske sam već naviknula, ali ovaj put znam da se neće vratiti.

Probudila se i mama. Njena tuga stopila se s mojom, i postala gusta i neprozirna. Čini mi se kao da oko mene nije zrak, već voda, kao da se naš stan preko noći pretvorio u golemi akvarij u kojem se teško krećemo, a još teže čujemo jedni druge. Samo puštamo da nas nosi voda.
"Imaš još čaja u čajniku." - Kažem, čisto da nešto kažem, ne gledajući je.
"Bit će dosta za jednu šalicu." - Izlijeva preostalu mirišljavu tekućinu.
"Ovo nije ni blizu dovoljno!" - Mršti se.

Sara Kopeczky: Sjene

Zemljin krvotok po staklu
Vodi obilne kapi
Do žednog crnog srca.
Provjeravam prastarom tehnikom
Vlastito postojanje
Staklo se potvrdno orosi
Glumim da nisam iznenađena.
Sparina me stišće ljepljivim šakama  

A izvana teške kaplje tonu.
Jučer smo pričali o Platonu
I ja sam bila sretna jer razumiješ
Danas smo istim staklom
Od pljuska zaštićeni a
Vatra gori sve jače i
Na zidovima spilje
Roje se užurbani čovječuljci.
Gledam njihov trud
Dobrodušnom simpatijom
I nemam im srca reći
Da su samo sjene.