Stalno čujem ljude kako se definiraju
Zavidnom samouvjerenošću.
Kažu, primjerice:
'Moja omiljena boja je plava.'
'Moj najdraži autor je Bukowski.'
'Ja nikada ne kasnim.'
'Ja sam vegan.'
I ponose se time.
Oni znaju tko su
Oni su ljudi koji nikada ne kasne
I to im je dovoljno.
Oni priznaju samo Bukowskog
ili samo Andrića ili Zagorku
ili Beatlese
ili šalsu od poma bez kapule
I nisu svjesni
što sve isključuju.
Njihov identitet sačinjen je
Od njihovog stava prema
Žutoj ili plavoj ili
Namirnicama životinjskog podrijetla.
Kako se postaje tako odlučan?
Osjećam se maleno i bezvrijedno
Dok stojim ispred njih
Odraslih, definiranih ljudi
Koje svijet više ne može iznenaditi
I u rukavu skrivam
I Emily i Whitmana
I banane kupljene u supermarketu
I ne znam jesam li ikada imala najdražu boju
Više od jednog dana zaredom
Ja sam ameba
Tabula rasa
Osoba bez identiteta.
Ponekad pomislim
Da ovakva neodlučna
Nemam pravo postojati
U moru glasnih mišljenja
(Jer prije će na vrbi roditi grožđe
Nego što će gospodin M priznati
Da rock nije umro s Rolling Stonesima)
Pa mi dođe
Da izađem na ulice
I očajnički priupitam prvog prolaznika
Hvatajući ga za rukav kaputa
Molim vas, gospodine
Recite mi,
Koja je moja najdraža boja?
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.