Mila Rajić | Zoran Žmirić: Pacijent iz sobe 19

Za sve ima prvi put. Prvi put sam se napila, kad sam pročitala Pacijenta iz sobe 19. Pijem isključivo porto. Čaša uz čitanje, pred spavanjac. Predosjećala sam da će mi trebati nešto žešće. A otkrila sam da sam euforičnija kad ne pijem uopće. Uostalom, odlučila sam čovjeka, kad mi stigne, odvesti u Dubliner bar, lokalčić s posebnom atmosferom. Poznavajući njegov spisateljski manir, sasvim ispravno sam pretpostavila da me čekaju crnohumorni tekst, lucidni dijalog (u ovom slučaju monolog), eksplicitni momenti i pesnica emocija u lice, trbuh pa u grlo. Za 34 dana moj je trideset peti rođendan... Nasumice otvaram tekst: "Sretan rođendan... pičko!" Začuđeni konobar odmjerio je damu u crnom koja očigledno ne pripada tom okruženju a koja je pokretom iskusnog cugera zatražila žesticu.

Ne sličim niti jednom članu grupe Sisters of Mercy, ne nosim Rayban jer volim ljudima gledati u oči, nisam ni psiholog ali od prvog slova saslušala sam Vanju Kovačevića; nisam bila doktor, bila sam prijatelj. Povjerovala sam mu. Suosjećala s njim curkom suza, gutala njegovu bol čašu za čašom žestice. Teška je muška bol. Neprestalno sam se s njim, onako konspirativno, zvonko smijala i na kraju, pružila sam mu utjehu čvrstim zagrljajem.

Mila Rajić | Amila Kahrović-Posavljak: Smrtova djeca

"Noć, vedra. Mahalske lampe. Crni metalni krug iz kojeg viri dugačka sijalica i širi svijetloplavu svjetlost. Podsjeća na dječje cucle. Kao da je neko prostro niz djetinjstava na neki nebeski štrik."

Mračna atmosfera, napeta, gotovo da je nožem režeš. Mutne slike se smjenjuju, kao na dječjem plastičnom kaleidoskopu. U tom crnilu koje opsjeda i živu i neživu materiju, samo melodija živi, pretače nam se u mozak u jednoličnom ritmu tužaljke beznađa a s toliko pjesničke ljepote da je nemoguće prestati disati kroz taj kužni zrak ništavila.

Smrtova djeca. Neobičan naziv. Ne djeca smrti, već smrtova djeca. Djeca smrti značilo bi da su ta djeca nevina stradala, da ih je smrt progutala i da imamo žrtve. Smrtova djeca moćan je izraz; djeca koja nemaju strah od smrti, djeca koju je "smrt potpuno prožela" i kojoj su bili suučesnici.

Amina sa roditeljima doseljava u novo naselje, u novi stan dodijeljen od mjesne zajdnice. Ratna stihija nadvija im se nad glavama. Amina je tek djevojčica koja svijet oko sebe posmatra očima odrasle osobe. U naselju, kako ga klika djece naziva, u susjednim stanovima i zgradama žive njeni vršnjaci, dječaci i djevojčice koji je prihvaćaju u svoje društvo. Rat je došao i prošao, kao usputna stvar u kratkim, zbijenim rečenicama, odnoseći za sobom život djevojčice Amre, a ta smrt pokrenula je sva ostala zbivanja.

Mila Rajić | Zoran Žmirić: Zapisano metkom

"pitao sam brku
da ti je ostao jedan dan života
a možda baš i jest
reci brko, kako bi ga proveo? [...]

To sam se isto pitala ja, tijekom čitanja Blockbustera, i danima nakon sklapanja knjige. U kakvoj vezi su Blockbuster i zbirka poezije Zapisano metkom? Blockbuster je šalica gorke, jake, opojne kave u kojoj uživaš, a Zapisano metkom je talog na dnu šalice, koji je još gorči ali nam pokazuje fragmente, slike, flashbackove, a mi poput gatare rado okrećemo šalicu sa svih strana, čitajući jasne tragove koji vode do potresnog, iskreno grubog i surovog, ali ništa manje emotivnog Blockbustera - snajper, metak, paljevina, rov, ruševina, krhotina, tama, hladnoća s jedne strane; cvijet, dom, žena, dijete, fotografija, hrana, smijeh s druge.

Zapisano metkom zbirka je jezivo potresne poezije. Pjesme bez naziva, bez broja, bez pauza, ja bih je okarakterizirala kao misao u kontinuitetu, ne samo misao, već doživljaj - jedan vojnik, sam sa svojom puškom, sa svojom mukom, zarobljenom čežnjom i snovima u tami, s kristaliziranim strahom i od smrti i za životom, u hladnoći noći priziva divne slike svoje mladosti, da bi ga trgnula stvarnost, povukla za rukav uniforme i onda, pun gorčine i žuči, on proklinje svoju sudbinu. I tako se ta misao gorči i sladi, u kontinuitetu zbilje i sanjarenja. Smjenjuju se grozomorne i umiljate slike:

"U džepu nosim papir
od znoja usukanu
pozivnicu za cirkus
ulaznicu za predstavu
na kojoj je moja smrt
jedina i glavna točka
plešem na rubu bajuneta
mokrih dlanova čekam
razapet između svijeta, smrt na trapezu
[...] voditelj s tregerima najavljuje mi ime
moje majke molitvu
tuđe majke kletvu"

"rekla mi je prije polaska
ako vidiš kakvo dijete
nasmiješi mu se
tako ćeš ga uvjeriti
da je svijet dobar [...]

Strašne i nijeme slike su rata koji se igra na p - sve grozomorne riječi ljudske sramote koji počinju na p, pokolj, paljevina, nastavi niz...

"[...] smrt se smješka potajice
namiguje ratu
skriva ruku ispod stola
krvavi prst spušta u kolijevku
iz koje se oblizuje
novorođen bog zlatnik"

"U dnu pod korijenjem
kao šafranove glave
snježnu plahtu probijaju
tanki dječji prsti"

Snažne, dojmljive slike, u kojima jedino uočavam nedostatak boja, a koji ih čini još efektnijim. Slike u koje su utkane sve emocije - strahovi, bol, gorčina, bijes, nadanja, snovi, mrvice sreće... jer na kraju:

"[...] jer rat je
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične -
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale -
pismo sveto
za
sve to"

"Nisam se borio za zemlju koju ne volim, već ne volim zemlju za koju sam se borio", kaže Kristijan Gobindu Singhu iz Amritsara u Snoputniku. Isto misli i vojnik iz Blockbustera, koji je svoju sudbinu zapisao metkom.

Naklada: Studio TIM, 2015.

Mila Rajić | Frode Grytten: Zapalite kuću

Nakladnik : Disput d.o.o

Naslov izvornika : Brenn huset ned © 2013.

Godina izdanja : 2015.

Broj stranica : 164

Prijevod : Željka Černok

"Knjiga je dočekana ovacijama u norveškom tisku - 'zadivljujućeg stila, krhaka i snažna istovremeno, to je praktički pjesma u prozi.", kaže Željka Černok u pogovoru knjige. Baš to isto pomislila sam kad sam nedavno čitala njegovu knjigu Sobe uz more, sobe u gradu, u nakladi V.B.Z. Kakav lirizam! Kakav poetski izričaj i kad je atmosfera gusta, nabijena ružnoćom svakodnevnih stvari, preglasnim razgovorima, dimom, beatom sa pozornica i jebotejebotejebote poštapalicom, kao što je to slučaj ovdje. Ovat autor je genijalan, želim mu ići na promocije, guglala sam satima čitajući članke o njemu. Svestran, 6 zbirki kratkih priča, autor knjiga za djecu, putopisa i filmskih scenarija. Napisao je i jedan triler, a tjekom 2014. godine pisao je kratke priče na Twitteru, koje je u svojstvu eksperimenta objavio u formi knjige, koja je sjajno prihvaćena. Tip je pisao o The Smithsima, Pati Smith i Bruce Springsteenu, a na osnovu ove knjige procjenjujem da su njegove knjige o muzičkim ikonama bolje i od samih autobiografija i biografija. Zapalite kuću knjiga je o kultnoj britanskoj punk grupi The Clash, ali u zanimljivoj formi - od njihovog vrhunca sa koncerta u New Yorku 1981. do 1976., kada su bili u fazi okupljanja.

"The Clash nisu promijenili svijet. Nisu promijenili ekonomski sustav u svijetu, nisu uspjeli okončati ugnjetavanje u siromašnim zemljama, nisu promijenili američki imperijalizam. Ali promijenili su mene.", kaže Frode Grytten.

I dodaje: "Konačno sam znao tko sam. Mogu biti Hemingway punka. Mogu biti Allan Ginsberg punka. Ovo je moje vrijeme. Ovo je moja šansa. Mogu sjesti za pisaći stroj i raspaliti po tipkama."

Raspaliti! Ko da se druži sa mnom :) Obožavam tu njegovu luđačku energiju, spisateljsku vještinu da od komercijalnog govora napravi vrhunsku poeziju i taj njegov lirizam, jer me lirizam izuzetno dojmi. O knjizi ne bih govorila, već bih toplo preporučila da ju pročitate sami. Vrh!

Za natječaj Disput 2017.
Povezane objave

💬 Na tragu klasika | Natječaj za najbolje napisan osvrt 2017.