Kolumne

subota, 27. ožujka 2021.

Ispovijed jedne čitateljice

 


O romanu Vladimira Bakarića "Za svaki slučaj"

Piše: Mirjana Mrkela 

Malo zemljopisa 

Moj prijatelj Vlado, pravim imenom Vladimir, došao je u glavni grad Hrvatske iz jednog manjeg Taj manji grad se zove Vinkovci, a od Zagreba ga dijeli nešto više od 250 km. No prvi veći grad, udaljen od Vinkovaca samo četrdesetak kilometara, jest Osijek.

— Ali Osijek ti je mnogo bliže! — glasno sam se čudila — Ne vjerujem da se u njemu nije mogla pronaći škola koju si želio, ako i nije postojala u Vinkovcima.

Tada se Vlado slatko nasmijao i rekao:

— Da si pročitala roman koji tvrdiš da si pročitala, ne bi me morala to pitati.

Dobro, muljala sam. Razgovarali smo preko telefona pa nije znao da sam pocrvenjela kao čuvene vinkovačke jabuke. I tako sam prionula na čitanje. Naslov romana glasi "Za svaki slučaj", a ja ću za svaki slučaj ovdje prepisati Vladin odgovor:

"I kad je odlučivao kamo će u srednju školu, njegovi su bili prije svega za Vinkovce ili barem Osijek, jer kao mnogo je bliže nego Zagreb. Ipak, njegov je isključivi cilj bio odlazak u Zagreb, i jedino je takvu školu tražio. Neku koja će biti samo u Zagrebu. Nije važno koja. I na kraju ju je i našao."

Niz novih prijatelja

Bila je to hrabra odluka. Doseliti se u veliki grad, u nepoznato. Živjeti bez ikoga svoga, u đačkom domu. Početak nije bio veseo.

"Ništa zanimljivo nije primijetio, osim zgrada, prozora, tog nogometnog igrališta i ovih klupa gdje su sjedili. Sve sivo, sumorno, zatvoreno. Poput zatvora. Ili vojarne koja mu je i prva pala na pamet kada je ušao. Ili doma. A dom je zapravo i bio. Osjećaj koji ga je tada prožimao, uopće nije bio ugodan.

Međutim, polako se prilagodio, a stekao je i prijatelje. Ovdje moram napomenuti da se Vladimir u romanu zove Jan, a i drugi likovi imaju izmišljena imena. Najprije će upoznati dobroćudnog Kubicu, talentiranoga za nogomet i folklorne plesove. Prvoga dana, dok je bio nemalo zbunjen, Kubica mu je mnogo pomogao.

"Bio je cijelo vrijeme u mislima korak ispred, i to je Jana sve više i više živciralo, ali trenutačno je imao samo njega i odlučio je sve to istrpjeti dok se malo ne snađe. Ako se uopće ikad i snađe."

Tako je razmišljao, no išlo mu je sve bolje. S Kubicom se sprijateljio, unatoč nekim razlikama. Prvoga dana upoznao je i Karla koji mu je uskoro rekao:

"— Nanjušili smo se ipak nekako nas dvojica."

Karlo je mislio na jednak glazbeni ukus. To nije bilo čudno, jer su nosili jednake jež-frizure. Značajno mjesto u Janovom životu zauzela je i jedna Djevojka, Marlena.

"Tada podigne pogled i ugleda vrlo zanimljivu djevojku. Najprije je opet uočio kosu. Sezala joj je do ramena. Tamna, gotovo potpuno crna. Ravna. Nekako čak i previše ravna. I onda oči. Isto tako tamne. Možda smeđe. Ali onda jako tamnosmeđe. Pomislio je Jan na kestenjaste jer to je mnogo puta pročitao u raznim knjigama. Ipak, nije znao kakve bi to trebale biti kestenjaste oči. Usne skroz tanke, s vrlo malo nenapadnog karmina. Ostalo nije ni pogledao. Već ovo što je vidio, bilo mu je dovoljno. Tada još nije bio niti svjestan da mu se Marlena svidjela na prvi pogled. A i da jest, ne bi si priznao jer nije vjerovao u „ljubav na prvi pogled". Barem je tako uvijek i svima govorio.

Malo povijesti

U srednjoj školi, jednako kao i sada, Vlado je jako volio glazbu — slušao je, svirao. Iz romana možemo saznati za neke od njegovih (ili Janovih) već tada omiljenih izvođača: Sex Pistols, Clash, Ramones, Blondie. Kad je upoznao Marlenu, ona je, kao i on, na sebi imala majicu sastava The Clash. A zahvaljujući Karlu zavolio je Bauhaus, Siouxsie and the Banshees i druge.

U to vrijeme, osim gramofona, postojali su kasetofoni i walkmani. Ako niste znali, walkman je malena naprava uz pomoć koje se kasete slušaju preko slušalica. U kupovinu lijepih i modernih stvari najradije se išlo u talijanski grad Trst. Mladi su češće putovali vlakom nego autobusom, a Vinkovci su bili značajno željezničko čvorište.

Roman "Za svaki slučaj" će vas, jasno vam je, vratiti u ne tako davnu prošlost. Još samo nešto što se spominje, ali nije razjašnjeno. Naime, Jan je u zagrebačkoj školi pa i u domu trebao provesti samo dvije godine. Tako je i bilo. Ovo je podatak iz povijesti školstva. U ono doba se srednjoškolsko obrazovanje razdvajalo na dva dijela: dvije godine općeg i jedna ili dvije godine tzv. usmjerenog obrazovanja.

Dakle, Vladimir Bakarić nije pogriješio. Tada je bilo tako, danas je drugačije. Sami ćete otkriti i druge sličnosti i razlike s vašim životom. Sličnosti, čini mi se, ipak ima više nego razlika. Pročitajte pa donesite vlastiti zaključak!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.