ponedjeljak, 18. veljače 2019.

Mila Rajić | Amila Kahrović-Posavljak: Smrtova djeca


"Noć, vedra. Mahalske lampe. Crni metalni krug iz kojeg viri dugačka sijalica i širi svijetloplavu svjetlost. Podsjeća na dječje cucle. Kao da je neko prostro niz djetinjstava na neki nebeski štrik."

Mračna atmosfera, napeta, gotovo da je nožem režeš. Mutne slike se smjenjuju, kao na dječjem plastičnom kaleidoskopu. U tom crnilu koje opsjeda i živu i neživu materiju, samo melodija živi, pretače nam se u mozak u jednoličnom ritmu tužaljke beznađa a s toliko pjesničke ljepote da je nemoguće prestati disati kroz taj kužni zrak ništavila.

Smrtova djeca. Neobičan naziv. Ne djeca smrti, već smrtova djeca. Djeca smrti značilo bi da su ta djeca nevina stradala, da ih je smrt progutala i da imamo žrtve. Smrtova djeca moćan je izraz; djeca koja nemaju strah od smrti, djeca koju je "smrt potpuno prožela" i kojoj su bili suučesnici.

Amina sa roditeljima doseljava u novo naselje, u novi stan dodijeljen od mjesne zajdnice. Ratna stihija nadvija im se nad glavama. Amina je tek djevojčica koja svijet oko sebe posmatra očima odrasle osobe. U naselju, kako ga klika djece naziva, u susjednim stanovima i zgradama žive njeni vršnjaci, dječaci i djevojčice koji je prihvaćaju u svoje društvo. Rat je došao i prošao, kao usputna stvar u kratkim, zbijenim rečenicama, odnoseći za sobom život djevojčice Amre, a ta smrt pokrenula je sva ostala zbivanja.

Počinju rečenice nalik ulomcima iz noćnih mora. Događaji za koje je nemoguće povjerovati da su se zbili. Djeca koja idu u osnovnu školu upoznaju seks, alkohol, drogu, ispoljavaju zločestoću koja se manifestira ne samo prkosom nego nadmoći čovjeka koji gospodari životom i smrti. Nasilni su, maknut će sve što im stoji na putu - pasivne roditelje, djecu koja ih iritiraju jer se ponašaju normalno, čak i jadne životinje koje im ništa nisu skrivile. Psića kuje Rekse bacili su sa vrha zgrade a prethodno su se njime loptali. Truju životinje ljepilom i drogama ih dovode do smrti. I kad imaju svijetle trenutke, kad ih sunce natjera na obične dječje zadovoljne igre, oni su nastrani u svom veselju. Te igre su pune nasilja i mučnine.

Kad se postepeno kroz tekst upoznaju njihovi roditelji, susjedi, težina ovog beznađa postane jasnija. To ludilo, bjesnilo na život u okrilju smrti postaje jasno, iako uvrnuto zvuči. Smrt je sastavni dio njihovih života:

"Penjala nam se uz leđa skupa s jezom, osjećali smo njen dah poput povjetarca pored ušiju i ubrzo bismo počinili nešto obijesno samo da je se otarasimo. Nekada bismo ugrizali jedne druge za uši, nekada bismo gasili cigaretu jedni drugima po rukama ili leđima, nekada smo razbijali nečiji prozor ili naizgled ničim izazvani vrištali."

Je li ratno stanje uvjetovalo ponašanje od kojega svaka psihoanaliza diže ruke? Kroz guste i zbijene rečenice to se ne čini tako. Čini se, da je završetak rata, koji se manifestira bijedom, besposlenoću, sveopćim beznađem glavni uzročnik psihoza prvo kod roditelja aktera ove knjige što se onda reflektuje na djecu na pragu puberteta, koja od dosade ne znaju šta bi od svog života, koju sitne promjene u naselju pa nadalje ne zavaravaju u bolje sutra i koji žele, poput slavnih osoba koje su uzimali za uzore unatoč njihovom propalom žiovtu, nestati naočigled cijelog svijeta jer ne vide smisao u za njih praznom postojanju.

Knjiga je teška, većina bi je zbog eksplicitnih scena odložila možda na samom početku, ali mene je radnja toliko uvukla, da je nisam mogla ispustiti iz ruku. Nešto te tjera da čitaš dalje iako je sve mračnije, kao da čitaš iz vlastite rake, iako je sve gadnije i iako bi rado prestao. Knjiga te usisa i crnilo te prožme, nemaš kud. A i ne želiš.

Kako započinje, tako i završava. Jedan savršeni krug. Na kraju zadnje rečenice nema tačke. To nam ostavlja prostora da nam se sve "ukazalo". To nam daje prostora da ispričamo drugačiju priču. To nam daje prostora da možda lažemo sami sebe. Ali ostaju činjenice jednog doba, jednog naselja i njegovih haustora, istine odrastanja koje mnogi guraju pod tepih i čine sve da ih sahrane u podsvijesti.

Ovo je odličan savremeni roman mlade bh književnice, prvijenac. Ironija sudbine - ista smo generacija. Kroz roman sam nailazila toliko zajedničkih stvari - poznatih predmeta, poznatih lica, poznatih snova. Možda samo se zato i zbližile. 

Naklada: Buybook, 2017.

Nema komentara :

Objavi komentar