Za sve ima prvi put. Prvi put sam se napila, kad sam pročitala Pacijenta iz sobe 19. Pijem isključivo porto. Čaša uz čitanje, pred spavanjac. Predosjećala sam da će mi trebati nešto žešće. A otkrila sam da sam euforičnija kad ne pijem uopće. Uostalom, odlučila sam čovjeka, kad mi stigne, odvesti u Dubliner bar, lokalčić s posebnom atmosferom. Poznavajući njegov spisateljski manir, sasvim ispravno sam pretpostavila da me čekaju crnohumorni tekst, lucidni dijalog (u ovom slučaju monolog), eksplicitni momenti i pesnica emocija u lice, trbuh pa u grlo. Za 34 dana moj je trideset peti rođendan... Nasumice otvaram tekst: "Sretan rođendan... pičko!" Začuđeni konobar odmjerio je damu u crnom koja očigledno ne pripada tom okruženju a koja je pokretom iskusnog cugera zatražila žesticu.
Ne sličim niti jednom članu grupe Sisters of Mercy, ne nosim Rayban jer volim ljudima gledati u oči, nisam ni psiholog ali od prvog slova saslušala sam Vanju Kovačevića; nisam bila doktor, bila sam prijatelj. Povjerovala sam mu. Suosjećala s njim curkom suza, gutala njegovu bol čašu za čašom žestice. Teška je muška bol. Neprestalno sam se s njim, onako konspirativno, zvonko smijala i na kraju, pružila sam mu utjehu čvrstim zagrljajem.
I Vanja je sretan. Vanja kaže :
"Umjesto razgovora s tobom, sad sam mogao gubiti vrijeme s nekim debilom."
Niko nije otok. Ipak, Vanja Kovačević, četrdesetčetvorogodišnji pacijent koji se lišio svoje muškosti, milijun puta osjećao se kao otok Tristan de Cunha.
"Izoliran, sam sa svojim vulkanima i vjernim mislima koje me ni pod koju cijenu neće napustiti. Mislima koje mi pomažu da otjeram strah, da ne pobjegnem od samoga sebe, pa i da progutam pokoju suzu. "
Sve što je u životu napravio, nije mu donijelo ni iskupljenje ni olakšanje. Jedino što mu je preostalo jest transformacija - glatko se otarasio "devetnaest centimetara pruženih uz ravnalo za tehničko crtanje " svoje muškosti. Odrezao. Otfikario.
"Kako bi ti, doktore, nazvao takvu osobu? Ne znaš? Onda ću ti ja reći. Sad si barem, kad se jednom godišnje pogledam u ogledalo, mogu s pravom reći : " Sretan rođendan...pičko!" "
Kao devetnaestogodišnjak, još gotovo dječak, obučen je u uniformu i ostavljen usred pakla. Nije birao odlazak na ratište. Drugi su mu odabrali.
"Jedina stvar koju sam za sebe odabrao bilo je preživjeti. "
"U biti, kad sve složim u jednu sliku, taj devetnaesti rođendan uopće nije prošao loše. Preživio sam pogodak u glavu, pobjegao progoniteljima s noža i konačno se ugrijao vlastitom mokraćom. "
Na Vanju Kovačevića rat je djelovao poput dum-dum metka. Razorni učinak takvog metka nije odmah vidljiv, ali nakon što obavi svoje, iza sebe ostavlja užasan nered.
"Mi smo u ratu znali sve. I oni s druge strane također su znali sve. Svi su sve znali, jebote, kako smo onda uspjeli, s toliko znanja, vrhunac pameti svesti na međusobno uništavanje?"
Zbližili smo se, Vanja Kovačević i ja. Ja sam žena koja se voli smijati, a on je inteligentan, iskren i ludo zabavan muškarac.
" Gledam kako se danas crkva ponaša. Arogantna, uskogrudna i kisela klika koja sve oko sebe želi konvertirati u svoj mentalni logor. Prošli mjesec sam ušao u "Konzum", a na razglasu trešti prijenos mise... Samo je nedostajalo da mi blagajnica na izlasku poželi : "Pođite u minus", pa da joj odgovorim : "Mogu, hvala." "
"Ako nemate novca, a želite nekoliko sati sjediti u toplome bez da vas itko išta pita, idite u Hitnu pomoć."
"Nema časnijeg mjesta od javne kuće. Platiš i jebeš. Može li poštenije?"
"...naši političari od '91. do danas usrdno rade na osiromašenju naroda i uništenju privrede, pa nekako ne vjerujem da na planetu postoji narod koji nas želi okupirati. "
"Fascinantan smo mi svijet. Kad bi pokraj kanalizacijskog ispusta postavio stolicu i suncobran, sigurno bi netko sjeo i naručio piće. "
"Kad bi Boga bilo briga za nogomet, Vatikan bi bio prvak svijeta. "
"Ono što je nekad bila vrlina, danas se zove dijagnoza. "
"Da je naše školstvo normalno, ne bi učenici kraj školske godine slavili kao da izlaze iz logora. "
"...posrane gaće su za normalnog čovjeka sramota, a za budalu zastava."
Pacijent iz sobe 19 prizma je kroz koju isijavaju boje Blockbustera i zbirke poezije Zapisano metkom. Čitajući knjigu, neprestano sam doživljavala flashbackove : scene vojnika koji trči kroz šumu, koji zarobljen leži u snijegu, koji na nišanu ima čovjeka, koji se sjeća žene koja mu kaže : "Ako vidiš kakvo dijete, nasmiješi mu se, tako ćeš ga uvjeriti da je svijet dobar. " Ratna tema je lajtmotiv romana, likovi titraju poput elektrona oko ljuske atoma a radnja je monolog, konstantni ( još jedna paralela sa Zapisano metkom).
Vanja Kovačević odrezao je spolovilo. A ipak, za mene je on čovjek koji, za razliku od ostalih, ipak ima punih 19 centimetara reći u kakvom svijetu živi, među kakvim ljudima i u kakvim prilikama. Svi mi to savršeno jasno znamo, ali nemamo svi 19 centimetara petlje reći, progovoriti. Pitanja koja on postavlja naizgled pasivnom psihijatru trebala bi nas trajno zaokupiti. Da Vanja ne bi izgubio vrijeme s nekim debilima.
"Kako god, mislim da za mijenjanje stanja u društvu nije potrebna nikakva revolucija, za početak je dovoljno uočavati dobre stvari i govoriti o njima. "
Pacijent iz sobe 19 metak je namijenjen bez žaljenja. Direktno u srce. Krvariš danima, ali smijehom iskašljavaš krv. Umireš sretan jer autora gledaš očima prijatelja. Samo iskren čovjek izaziva jake emocije. Zoran Žmirić autor je duše velike kao svemir, rijetko lijepe emocije i spisateljskog šarma.
Naklada:Hena com, 2018.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.