Ivan Pozzoni | Mala temporella currunt

Mala temporella currunt, vrijeme umjetnika s vezom i preporukom,

bez povratnice stvoreno, stilom natopljenim krvavom mukom,

vrijeme izdavačkih klanova, dostojnih nasljednika kukizma,

- Cucchi u Interu debitira davne 1982- majstor dotičnog ant(agon)izma,

vrijeme senzualnih pjesnikinja, što se prodaju za sintaksu čistu,

a vične su i s urednicima, direktorima, testirati madrac na listu,

vrijeme nacionalnih časopisa otvorenih za kooptacije svake vrste,

ja se bar svima nudim za dvadeset eura, bez da mi lome prste.

O temporella, o mores! Moje postmoderne Katilinarie

dosadile bi i Ciceronu, ako ne i Katonu, u jeku te tlapnje,

novom utičkom korisniku, žrtvi izdavaštva u stanju patnje,

koje se dijeli na mikroizdavaštvo, zbog resursne suše i bijede,

i makroizdavaštvo, zbirni uzrok zašto soneti više ne vrijede,

te, naposljetku, na nekroizdavaštvo, kako Ceronetti lijepo reče.

Mafia tempora currunt, et temporella fugit, niz vjetar teče,

Marchesi to shvati u doba republike, kad se povijest mijenja,

Vitez to shvaća u doba monarhije, usred novih priviđenja,

mafije, kamore, ndranghete i u izdavaštvu se skupa lijepe,

atelje pripada pomodnom umjetniku, za brade obrijane i slijepe,

a mene, vječno odjevenog u bradu, cijeniti nitko neće,

ne grebe me za vratom etiketa s cijenom, niti imam te sreće,

poput Fantozzija, plavog od skijanja, u Courmayeuru (mislili ste, u Cortini D'Ampezzo?).

Mala temporella currunt, vrijeme umjetnika hermetičnog jada

koji knjige ne pakira s tubom antiemetika protiv gadljivog pada,

vrijeme kad je sve besplatno, sve se duguje, na sve se ima pravo,

sve je pravo, pobrinut će se Rocco da izda rukopis, zdravo,

zaboravljajući, bez komentara, da je čak i Dante Alighieri

morao lizati mnoge guzice, tražeći novac u toj burnoj vjeri.

Ivan Pozzoni | Kolektiv NSEAE: Militantni pokret diverzije (hijacking) naspram institucionaliziranog umjetničkog poretka talijanske provenijencije

Fenomen kontradiskursivne diverzije (hijacking) Douglas B. Holt definira - unutar rigidnije modernističke matrice- kao «[...]turning expressions of the capitalist system and its media culture against itself[...]» (okretanje ekspresivnih oblika kapitalističkog sustava i njegove medijske kulture protiv njih samih) (Douglas B. Holt, Cultural Strategy Using Innovative Ideologies to Build Breakthrough Brands, Oxford University Press, 2010, 252). Imperativna je dužnost suvremenog djelovanja radikalizirati i, paradigmatski analogno eksplozivnoj napravi, usmjeriti seduktivni karakter modernizma prema vlastitoj autoreferencijalnoj imploziji i eksploziji. Prakseologija subverzivne diverzije, generirana unutar situacionističke lakrdije (blague situationniste) te transponirana preko punkerskih akcija u sferu ometanja kulture (culture jamming, popraćeno metodologijom gerilske komunikacije/guerrilla communication) s konca XX. stoljeća, pronalazi svoj baštinski kontinuitet u milenijalskim neoavangardama i njihovoj antikonzumerističkoj diverziji. Tardomodernizam (kasni modernizam) izvodi strateški pomak (slittamento): on operira na protustrateškoj strukturi konzumerističke rekuperacije (recuperation) [metodom teorije etiketiranja (labelling approach) disformnog] te, posredstvom bihevioralnog protunapada (behavioral change), a kroz demanovsko udvajanje umjetnika („dedoublement de Man”) i šklovskijansko očuđenje (остранение) lažnog (fake) čitatelja, dislocira fokus s pukog napada na brend prema cjelokupnom tehničkom idiomu estetskog marketinga, determinirajući afektivna stanja «shock, shame, fear, and anger» (šoka, srama, straha i gnjeva) (Erika Summers-Effler, The Micro Potential for Social Change: Emotion, Consciousness, and Social Movement Formation, u: Sociological Theory, 20/1, 2002, 41-60). Umjetnički bojkot i sabotaža instrumentalizirani su kroz retorzijske akcije s pravnim konsekvencama (retaliatory actions/legal consequences), ustrojene prema modelu anakronih pokreta Monochrom ili CrimethInc. Mark Dery situira genezu fenomena culture jamminga u srednjovjekovnu karnevalizaciju, koju je Mihail Bahtin, u svojoj analizi Rabelaisa, interpretirao kao institucionalno sankcioniranu subverziju društvene strukturacije. Slijedom navedenog, Pozzoni unutar vlastite prakse (praxia) aksijalnim konceptima smatra hijacking, dedoublement, остранение, karnevalizaciju te lučinijanski humorizam/ironiju (huorismo/ironie). Naspram toga, u sferi semantičkog skretanja (détournement), on marginalizira taktiku mema (koju magistralno aplicira Lucio Tosi) kao i strategiju distopizacije semantičkog trojanca unutar trijade: „Svaki je iskaz svrha samome sebi”, „Svaki iskaz ili poluiskaz proturječi sljedećem ili prethodnom iskazu” i „Svaki se iskaz ili poluiskaz nalazi u odnosu proturječne i kontraintuitivne inferencije ili u potpunom izostanku inferencije s ostalim iskazima” (Linguaglossa, Leone i Rago). Potonji metodološki smjer implicira rizik konstituiranja nove „eksperimentalne” tardomoderne estetičke ontologije, koja je radikalno disocirana od politologije i sociologije umjetnosti te od militantnog aktivizma pokreta KNSEAE.

Ivan Pozzoni Od Eura do neura

 

Još uvijek mlatim po tipkama, tražeći rime što zvuče predvidljivo,

rimu što nekad dođe, nekad u krevetu ostane, al' nikad ne mami,

u nekim slučajevima doji, dok gaskojsko ruganje prolazi sramotljivo,

svodeći me na sitnog pisca u vječnoj besparici i tami.

Od računa za vodu pa do računa za struju i plin,

kao nezaposlen čovjek iskušavam kako je to kad nisi slavan,

bez gladi za slavom, i dalje se debljam k'o nečiji sin,

bez puščane cijevi na vidiku, moj put je ravan,

ja sam tek alternativa, i lopovluk mi nije jasan ni javan.

Prije je kava bila tisuću lira, a sada jedan euro skroz,

stvari koje bi nas, kad razmisliš, morale poslati u neuro-ludnicu,

neurodelirantni u neuro-vegetativnom stanju, hvatamo zadnji voz,

unuci države koja jedva u plusu drži svoju blagajnu i sudnicu;

živimo, iz dana u dan, u potpunoj ovisnosti i sljepoći,

dok nas prethodna generacija uzdržava u ovoj noći,

ista ona koja je kroz desetljeća komanditnih glasačkih kutija rasulo tkala,

za koje se nadamo da ubrzo neće postati urne u kojima je pepela šaka mala.

Od eura do neura, u Deutschland (über alles) takvo što se ne zbiva,

mi, južnjaci Europe, nemamo pravo na izlazak iz ove recesije,

dok nas u ponor vodi nesposobna i zlonamjerna klasa živa;

zemlje smo bogate vodama, pa za nas vrijede tek stagnacije i depresije.

Ivan Pozzoni | Vate vobis

 

Vate vobis, napokon je kucnuo i vaš čas da se krene:

a] gurati naprijed zupčanike te pokretne trake i smjene,

b] osnivati časopise i izdavačke kuće, bez ičije odskočne daske,

c] znojiti se, k'o svinje, organizirajući zbornike i zajedničke sveske,

d] pokušavati provoditi ozbiljne istraživačke bljeske,

e] i stvarati tekstove mlateći po tipkama ove tvrde daske.

Vate vobis, stiglo je carstvo gdje se pjesnički oblik rastače i gubi,

fiat lux et fiat facta est in stabilimentum gdje se profit ljubi:

Thermae Himerae, or Tychy (Poljska), or Sterling Heights (Michigan) u nizu,

sad trenutak je da povrtlar, avangardist hrena, metrici priđe blizu,

ugostitelj nudi metriku all’amatriciana, pobjednik natječaja iz Trescorea,

dok dječja ruka od vazelina klizi kroz jedanaesterac, bez imalo muke i mora.

Vate vobis, u demokraciji smo, lirika se za sitniš nudi i bira,

stil je na rasprodaji svakome tko u ruci makar nalivpero dira,

sam Šimun Stilita bješe nam dokazom, s vrha svog tornja il' stupa,

da srati s visine (iz novina il' časopisa?) nije grijeh što te lupa,

štoviše, to je preduvjet svetosti za onog tko u tom izmetu skupa kupa.

Vate vobis, ne pozivam na zatucanu kulturu onog uskog kruga,

što gostoprimstvo svodi na zidine lazareta, gdje vlada tuga,

stvar je u tome da su avangarde, svih tisuću njih, nanjušile istoga trena

da kucnuo je čas, sada, da se kućanica iz Voghere i njezina TV scena

otrgne sapunici, da se swingeri iz San Salvatorea bace u svoj grijeh

i (zasluženu) orgiju s trojicom crnaca, kroz pohotu i smijeh,

ili seoskog župnika iz Masere makne s večernje molitve i jada,

a da se sociološki ne utvrdi, uz imalo truda i rada,

puca li im svima skupa uopće kurac za umjetnost i umjetnika sada.

Ivan Pozzoni | Gospodar prstena

Ne znam, u ovom stanju stvari, „stanju što ne zna mirno stati

- učiš me zrelim pogledima što pitaju – kakvo je to stanje, pati?“,

hoću li imati tu čast da ne poludim dok bojni krik se ori,

hoću li te moći zagrliti kad sanjaš da gutaš opušak što lažno gori,

hoću li imati snage da tvoje očajne tišine u glas pretočim,

hoću li biti živ, živahan, po tvome, i kad četrdesetu prekoračim.

U ovom stanju stvari, prstenčić od magle na lijevom prstenjaku sjaji,

gledam ga i gledam, dok noćni kokteli i delorazepam pletu se u taji;

taj prstenčić od magle sa štanda sa slatkišima je ukraden,

tamo gdje si skupljala gumena srca od želatine, radom zanesena,

da ih sakriješ u ormar, da prezimiš, dok vani bjesni zima snježna,

i nitko nije skužio da uzeh jedan, nitko ne vidi da ga nosim,

da s vremena na vrijeme obod mu sišem, okus jagode prosim,

on mi suze brani i gasi mi očaj da sutra ne postoji,

no future, skroz, upoznala si punkera, cinika bez irokeze što stoji.

Ako budem imao tu čast da ne poludim dok bojni krik se ori,

hoću li te moći milovati kad se probudiš dok noć u mraku gori,

pa me zatekneš kako pišem, čitam, il' novu ludost u glavi spajam,

hoće li dodir moje ruke biti tvoj Daparox kojim te omamljujem i spajam,

ako budemo još živi, živahni, kad ova beskrajna recesija mine,

bit će dovoljno rastopiti zlato i maglu, usred ove tmine,

sačuvati gumeno srce od želatine, iznad svakog zla i sjene,

i imati jedan jedini lijevi prstenjak, gospodara prstena i mene.

Ivan Pozzoni | Magmatski teorijski temelji kasnoga modernizma

Kasni modernizam mora se beskompromisno boriti protiv tiranije književne kritike, tiranije izdavačkih direktora i tiranije redakcijskih kolegija. Nijedan književni kritičar, u bilo kojem dijelu svijeta, nije uspio podariti relevantno tumačenje mojemu riot-textu (tekstu pobune) Hai perso la lingua?! (Jesi li izgubio jezik?!). Naposljetku je morala intervenirati umjetnikova autentična (»objektivna«) interpretacija, koja stoji na višoj razini od bilo kojeg »subjektivnog« tumačenja onoga onemoćalog književnog kritičara koji 2025. godine još uvijek ne uviđa da je književna kritika doživjela zaokret prema pragmatičkoj kritici, analogno onomu što se unutar semiotike dogodilo pri prijelazu sa semantike na pragmatics (pragmatiku). Kasni modernizam, odbacivši književnu kritiku kao anakronizam moderne estetičke ontologije, utemeljenje pronalazi u pragmatics (pragmatici) (Levinson) i teoriji argumentacije (Habermas/Apel); on se oslanja na sudjelujuću »subjektivnu« argumentaciju unutar umjetničkih zajednica, bund (saveza), kolektivne (kolektiva) i otvorenih skupština koje su pristupačne svakom umjetniku (samodefiniranom i podložnom estetičkoj verifikaciji ili falsifikaciji) – zajednica koje su anonimne, edske i pročišćene od egopatizma moderne estetičke ontologije.

Cilj je u čitatelju, stručnoj javnosti i modernistu izazvati stanje »shock, shame, fear, and anger« (šoka, srama, straha i gnjeva) putem hiperorganiziranih strategija estetičkog juriša: dedoublement de Man (demanovsko udvajanje), šklovskijansko остранение (očuđenje), estetički guerrilla marketing (gerilski marketing) usmjeren protiv neokonzumerizma, bahtinovska karnevalizacija, lučinijanski houmorismo/ironie (humorizam/ironija), citatnost, mistilingvizam (jezično miješanje), generativna gramatika (Chomsky), subverzija i everzija (anarhoindividualizam Post-Left Anarchy – post-lijeve anarhije), malinovskijanski antropološki model, sociološki model (Čikaška škola), etnološki model (Garfinkelova etnometodologija i Meadov interakcionizam) sudjelujućeg promatranja, existentielle polyphonie (egzistencijalna polifonija), antiegocentrizam, hareovska clearity (jasnoća), détournement (skretanje značenja), transemanitička inverzija, gnjev kao zahtjev za priznavanjem identiteta, zagovaranje autistične i sociopatske »neurodiverzije«, oscilirajući teorijski i umjetnički burnout (izgaranje) (iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad, iscrpljenost/napad), majakovskijanski intervencionizam i akcionizam, zborna concionalitas (skupštinska govornica), rizomatska destrukcija (Deleuze), šizofrena deteritorijalizacija (Guattari), internacionalizam shvaćen kao antiimperijalistički ili protuhegemonijski postkolonijalizam (Appiah i Appadurai), invektiva, neologizam, estetička apoteoza trasha (smeća), desakracija, kolizija registara i sistemski nonsense (besmisao) (Pynchon), oulipovski obrat (Perec), antimetafizika i antiontologizam (analitička filozofija, Putnam i Rorty).

Beskrajno udaljen od ipermodernističkog pastichea (pastiša) (παρῳδία) - kako ga pogrešno definira Linguaglossa - koji se temelji na »imitaciji« (Βατραχομυομαχία – Batrahomiomahija), »inkorporaciji«, »falsifikatu«, »reiteraciji« (Raymond Queneau), »intertekstualnosti / metatekstualnosti / arhitekstualnosti / paratekstualnosti / hipertekstualnosti« (Gérard Genette) te »humoru« (Terry Pratchett i Seth Grahame-Smith), kasni modernizam jest književni potpourri (mješavina). On nadilazi postmodernu i hipermodernu služeći se taktikom termonuklearnog preopterećenja: lingvističko zasićenje (David Foster Wallace), hipertrofija značenja, antinomičko preopterećenje teorijskih fundamenta, brutalizacija trasha (smeća) dovedena do potpunog iscrpljenja ordinarnoga jezika. Taktički cilj tog zasićenja jest kratko spajanje zavodljive estetike, business poetry (poslovne poezije) modernističke »Papinske države« – koja služi umjetničkim kamorama i neokonzumerističkim mehanizmima frustracije želje – te otpor komodifikaciji umjetnosti i zanatlijskom mestijerantizmu. Kasni modernizam, s koncepcijom umjetnosti kao »društvene interakcije«, nastoji uvesti militantni blok i vojni hijacking (otmicu), kako bi se dokinula svaka birokratska potpora zavodljivosti »elegijske poezije« i ekstremnom ὕβρις (hibrisu/oholosti) »diletantskog autojedika« Rubikova epigonstva, u okolnostima zasićenog tržišta stihovima kojima rok trajanja istječe nakon šest mjeseci i koji su, bez ikakva čitanja (u potpunom vakuumu smisla), osuđeni na spaljivanje. Rješenje nije nova estetička ontologija bliska onoj staroj, modernoj: rješenje je nova, angažirana (engaged) socio/etno/antropološka estetika, oslobođena svake distopijske performativnosti. Kasni modernizam je atopičan.

Ivan Pozzoni | Rocambole

 

Ima onih koji me zovu Rocambole, iako u meni nikakvog junaštva nema,

osim onog pogubnog herojstva, tako milanskog, usred problema,

da se iz dana u dan budim u sedam ujutro, dok grad još drijema,

suočavajući se s pustolovinama što ih sudbina sprema:

poput driblanja auta punih debila koji koračaju ka firmi s veseljem,

poput glume da slušam pedantnog šefa s nekom skrivenom željom,

dok je on opsjednut formom poslovnog pisma (u Rollijevim stihovima, po želji),

poput organiziranja nogometnih tekmi gdje igraju živi mrtvaci i mrtvi životi,

poput sjećanja da ugasim plin prije spavanja, u toj prljavoj ljepoti.

Možda neki Rocambole iz radionica jadnika i mizerije,

neki Rocambole iz lombardijskih samoposluga i histerije,

ili, tko zna, neki Rocambole iz kaznenog prostora i serije?

Rocambole u umjetnosti i kulturi, rušitelj što graditelj postaje

u vremenima stalnih stečajeva građevinskih tvrtki što u dugu ostaje,

saboter što se u sabotiera obnavlja i kroz mrak krči,

zahvaljujući suučesničkoj tvrdoći drva što se ne grči,

Pinokio koji se budi kao Harry Potter, u punom sjaju,

dok recitiram svoje stihove s ustima punim češnjaka na kraju,

- možda, u svemu tome, imam satiričnu kiselost divljeg luka što peče-

i dok ne probavljam one u zboru što pjevaju, dok mi Malox niz grlo teče,

ne znam trebam li poželjeti da vas prestanem ismijavati u ovoj noći,

smijehom „koji se ne kuha“, kako nas Nobis uči da će proći,

ili pak da ismijavam sebe jer sam prestao rocambolirati i u mrak poći.

Ivan Pozzoni | Mislim da se u paklu govori engleski

Najvažnije je upisati tečaj engleskog, pričati jezikom bez mane,

čak i kada se nema što reći, pogotovo kada se nema što reći,

ne imati što reći postao je imperativ svake civilizirane strane.

Engleski je prijeko potreban, to je idiom Lehman Brothersa i moći,

visoke financije što surfaju internetom, u kibernetičkom prostoru,

bez engleskog nema posla, ne znati ga sramota je što te koči:

mesar se rastuži pred škotskom kravom na govoru,

mehaničar ne shvaća smisao Goodyear guma u hodu,

a radnik iz pogona galvanizacije, između Renatea i Carate Brianze,

gubi se dok na lokalnom narječju izdaje otpremnice u brodu,

dok engleski nadire i ruši sve uobičajene nijanse.

Najvažnije je upisati tečaj engleskog, a ne tečaj korzičkog glasa,

car Napoleon engleskom se nikada ne bi predao bez spasa,

english is the language of the future, iako nama, generaciji bez sutra,

ne treba engleski, nego pomoć i spas od ranoga jutra.

Glokalizirani, novi kmetovi, za teritorij lancima vezani,

njegujemo zloglasni osjećaj da nas talijanski do groba prati,

bez žaljenja za novcem koji je na tečajeve i rječnike bačen,

jer, navikli da najdalje do Varesea možemo stati,

imamo čvrstu sigurnost, dok nam se životni put krati,

da se u paklu, barem, engleski jezik zbori i pamti.

Ivan Pozzoni | Keatsova mačka

U maglovitim prostranstvima engleskog romantizma bila je Keatsova mačka,

Keatsova mačka što je umjetnosti davala nadu vječnog povratka

a umjetniku osjećaj da se u vječnost vraća, bez točke i kraja,

daleko od posve zemaljskih nemira i računa što se plaća,

od faktura koje na kraju mjeseca valja izdati, od plaće što se čeka,

od krpanja kraja s krajem da se ugodi (korporativnom) šefu izdaleka.

U londonskim kućama prožetim viktorijanskim moralom bila je Keatsova mačka,

smjestila bi se u krilu onoga tko je stihove pisao, bez uzmaka,

vrebale su njezine oči snove, plave leptire, vile i ljubice iz trave,

šapćući, pri svakom milovanju, mijauke besmrtnosti i slave

ljudima koji su umirali od ničega: sušice, gripe i tuba,

u oskudici, od sifilisa, gladi, bitaka i zimskih studa.

Trebala bi nam još uvijek Keatsova mačka:

kasnomoderne mačke danas iskušavaju kozmetiku i lijekove,

igle im bodu predivne šarenice jezersko-zelene boje,

i dok preturaju po vrećicama neprirodne hrane kroz vijekove,

postajući pretile kao homo consumens što u mraku stoji,

one više ne mare da tjeraju knjiške moljce i miševa jate,

niti za trajnu veličinu umjetnosti ili umjetnika uopće znate.

Bila je tada Keatsova mačka, vrsta izumrla i davna,

a mi, prepušteni očaju trenutka koji nas slama,

igramo se oblikujući vlastite feline, gipke i skrivene,

u strahu od svega što je tekuće: ljubavi, života i sjene,

pretvarajući se da imamo milijune života u ovoj noći,

dok uzalud trošimo ovaj jedan, što će nepovratno proći.

Ivan Pozzoni | Radionica jadnika i prosjaka

Na rubu bivše komercijalne Brianze, punom praznih hala,

u moralnom i stvarnom smradu, poput tvornice katrana,

uzdiže se Radionica jadnika i prosjaka.

Sanjajući carstvo u stilu Ferrera, moćno i smjelo,

na ulazu će vas dočekati, na viličaru svom ko u snu,

čovječuljak s brčićima, prljavi kromer, čitavo mu tijelo,

hitlerovske ćudi, mutikaša u otrcanom odijelu,

što u sedamdesetima poreze i plaće zakidati znade,

dok pet-šest nadrkanih radnika sve njegove muke krpa i krade.

Prljavi kromer je bahatost debila i idiota

što viču na slabe, a moćnima šupak ližu bez stida,

on je sinteza neznanja i ljudskoga gnoja

što varanjem poreza i trovanjem okoliša zakone kida,

uz općinske veze i računovođe koji ga štite od zatvora,

dok mu se tvrtka hvali klijentelom staroga kova:

skupljačima krame što kromiraju šaku vijaka i spona.

Pametuje o svemu, od knjiga do krasopisa što ga muči,

za e-mail od tri nepismena retka treba mu vječnost cijela, bura,

miješajući geografiju i pravopis, dok mu u glavi buči,

brka planine s Tremontijem, a dolinu s podjelom kolača,

što ga dijeli sa sinom Topgànom, majstorom kontrole i računa,

ali samo onog vinskog, u restoranu, gdje mu ljenčarenju nema kraja.

Tko god se imanju približi, oprez neka ga vozi

pred milijunaškom obitelji ovog prljavog stvora,

rodonačelnika, u skladištu punom starog gvožđa,

u Radionici jadnika i prosjaka.

Ivan Pozzoni | Godine 2024., nakon šestogodišnjeg potpunog povlačenja u akademsko istraživanje, ponovno se uključuje u talijanski umjetnički svijet i osniva kolektiv NSEAE (Nuova socio/etno/antropologia estetica – Nova socio/etno/antropologija estetike)

 

Ivan Pozzoni rođen je u Monzi 1976. godine. U Italiju je uveo disciplinu Law and Literature (Pravo i književnost). Objavio je brojne eseje o talijanskim filozofima te o etici i teoriji prava antičkoga svijeta; surađivao je s mnogobrojnim talijanskim i međunarodnim časopisima. Između 2007. i 2026. godine izašle su njegove razne zbirke stihova: Underground i Riserva Indiana (izdavač A&B Editrice), Versi Introversi, Mostri, Galata morente, Carmina non dant damen, Scarti di magazzino, Qui gli austriaci sono più severi dei Borboni, Cherchez la troika i La malattia invettiva (izdavač Limina Mentis), Lame da rasoi (izdavač Joker), Il Guastatore (izdavač Cleup), Patroclo non deve morire (izdavač deComporre Edizioni) te Kolektivne NSEAE i Lo Stato Pontificio (izdavač Divinafollia). Napisao je i uredio 152 sveska, autor je 1000 eseja, utemeljitelj avangardnoga pokreta (NeoN-avangardizam, koji je podržao i Zygmunt Bauman) te autor NeoN-avangardističkog Anti-manifesta. Njegovi su stihovi prevedeni na trideset jezika. Godine 2024., nakon šestogodišnjeg potpunog povlačenja u akademsko istraživanje, ponovno se uključuje u talijanski umjetnički svijet i osniva kolektiv NSEAE (Nuova socio/etno/antropologia estetica – Nova socio/etno/antropologija estetike) [https://kolektivnenseae.wordpress.com/].

DELARA DARABI

Njiše se,

njiše sa omče od užeta

tvoj posljednji štafelaj,

tvoj posljednji poziv s tog svijeta,

i nas ubijaju, privode kraj.

Njiše se, njiše

gorka kletva što truje,

krajnji konceptualni čin

umjetnosti što na optuženičkoj klupi samuje,

u mraku zelenog čadora, turoban i fin,

djevojčice očiju snenih što više ne čuje.

Njiše se, njiše

niču ljubičice mȃle

pod nogama onih

što su na vješala pale,

niču ljubičice,

tako intenzivne boje

usana njihovih,

što u mraku stoje.

Zraka nam ponesta

pod potplatima, svud,

o tebe obješeni,

umrijesmo,

uz uzaludan trud,

teška srca, skrhani stud.

Ivan Pozzoni | Tardomodernizam

Giorgio Linguaglossa postavlja presudno pitanje o konceptu umjetnosti: «Come e dove orientare la ricerca del nuovo linguaggio poetico?» (Kako i kamo usmjeriti potragu za novim pjesničkim jezikom?). Nakon skončanja moderne ere i svake modernističke estetičke ontologije, što su proglasili Zygmunt Bauman i suvremena new sociology (nova sociologija), svaki postmodernistički metafizloof - poput Jencksa u arhitekturi, Danta u umjetnosti ili Fukuyame u povijesti- podliježe iskušenju izricanja konačne sankcije smrtne kazne nad objektom vlastite filozofije. Pritom zanemaruju teorijsku lekciju sadržanu u La condition postmoderne (Postmoderno stanje) i u velebnom, neshvaćenom djelu Le postmoderne expliqué aux enfants (Postmoderna objašnjena djeci) Jean-Françoisa Lyotarda: jezgra postmodernizma leži u priznanju kolapsa svih «métarécits» (metanaracija), odnosno u delegitimizaciji modernističkih metanarativa i samog koncepta «univers(o)alità» (univerzalnosti). Ipermodernizam, svjestan lyotardovske distinkcije između smrti diskursa i smrti metadiskursa, uskrsava umjetnost i pokapa Dantov everything goes (sve prolazi): nasuprot postmodernizmu uzdiže se ipermodernizam Virilioa, Baudrillarda i Lipovetskyja; nasuprot postmodernom uzdiže se ipermoderno Baumana (liquid society — tekuće društvo) i Becka (risk society - društvo rizika) [postmodernost je oduvijek održavala konfuznu vagueness (nejasnoću) između teorije (postmodernizam) i povijesnog prostora (postmoderno)]. Ipermodernizam, kao i svaka millennials neoavangarda (talijanski primjer je moj neoN-avangardizam), napušta - kao već konsolidiranu – raspravu o anti-«univers(o)alizmu» (antiuniverzalizmu) i umeće se u antagonistički kontinuitet s modernizmom, za razliku od postmodernizma, ispaljujući svoje rakete Katjuša (Kaćuše) u smjeru delegitimizacije svakog oblika «canone» (kanona) i «Tradizione» (Tradicije), robujući vlastitoj neoavangardističkoj žili. Međutim, ipermodernizam je pokret krisisa (krize). Okončanjem krisisa, svaka se avangarda/neoavangarda, kroz autokritiku, umjetnički samoubija i, napokon, na teren stupa tardomodernizam. Što je tardomodernizam? On je istodobno teorija i povijesni prostor: s ljevice nadilazi postmodernizam i ipermodernizam proglašavajući definitivan kraj ontologije i potpuni raskid s modernizmom, bio on izvorni ili karikaturalni; s desnice nadilazi postmodernost i ipermodernost, službeno potvrđujući prijelaz iz moderne u tardomodernu eru (kao povijesnu repeticiju prijelaza iz antike u kasnu antiku). Linguaglossina je tvrdnja lažna: «La risposta che al momento possiamo dare è che oggi, nel 2025, non si può porre mano ad alcuna ermeneutica dell’arte a seguito della Fine della poiesis, di quella che un tempo si chiamava «arte» nel tempo della storia progressiva; oggi, nel tempo della storialità (cioè della storia non-progressiva), la fine dell’«arte» trascina con sé anche la fine della critica d’arte. E qui il discorso si chiude» (Odgovor koji trenutno možemo ponuditi jest da se danas, 2025. godine, ne može pristupiti nikakvoj hermeneutici umjetnosti nakon Kraja poiesisa, onoga što se nekada nazivalo «umjetnost» u vremenu progresivne povijesti; danas, u vremenu povjesnosti (tj. neprogresivne povijesti), kraj «umjetnosti» sa sobom povlači i kraj umjetničke kritike. I tu se diskurs zatvara). Giorgio reterira u postmodernizam Jamesona i Danta, nehotice formalizirajući utopiju distopije kroz kitchen dystopian utopia (kuhinjsku distopijsku utopiju). Umjetnost nije mrtva: mrtva je svaka univerzalna metanaracija o umjetnosti, odnosno svaka književna hermeneutika (kritika) utemeljena na samoproglašenju objektivnosti. Umjetnik, udružen u bund (saveze), kolektivne (kolektive), aeriformne, nomadske i rezilijentne skupštine, nakon što je metabolizirao zabludu moderne filozofske historiografije o aristotelovskoj distinkciji između ποίησις (stvaranja) i πρᾶξις (djelovanja), odbacuje samu ideju «poezije» ili anti-«poezije» kao fantastične kreacije objekt-jezika. U ime pragmatics (pragmatičke) koncepcije istog objekt-jezika, on reafirmira autentičnu interpretaciju umjetnika nasuprot subjektivnoj interpretaciji književnog kritičara. Kritika nije mrtva: ona je postala slaba interpretacija podložna argumentativnoj metakritici (Habermas) umjetnika. Umjetnik postaje agens (djelatnik) (engaged poetry - angažirana poezija); od fabera (tvorca) on se transformira u organizatora objekt-jezika prema vlastitim ciljevima, zamjenjuje hermeneutiku prakseologijom, prisvaja činjenje umjetnosti (diskurs), govorenje o umjetnosti (metadiskurs) i proturječje umjetnosti (mega-metadiskurs). Time stječe ulogu umjetnika, kritičara i metakritičara (termonuklearnim proturecenzijama), usprotivljen svakom pokušaju veramusement kitchen (kuhinjske zabave) umjetnosti i svakoj ontologiji lirsko-elegijskog modernizma. Od klizanja, preko transformacije, do konačne otvorene opozicije (riots - pobune). Kitchen poetry (kuhinjska poezija), fiksirana u Dantu, ustrajna u pokušaju ontološke refondacije jednog veramusementa (istinske zabave) poiesisa koji je napustio jezgru umjetnosti, ostaje u fazi proklizavanja između modernizma i postmodernizma, ne uspijevajući još uvijek zakoračiti u tardomodernu. Tardomodernizam je distopijska praxis (praksa) koja anihilira svaki oblik ontologije i fenomenologije umjetnosti, zamjenjujući estetičku ontologiju i fenomenologiju estetičkom socio/etno/antropologijom (anestetičkom), KNSEAE, utemeljenom na društvenoj «inter-azione» (interakciji) [odbacivanje dekadencije trijade pošiljatelj/poruka/primatelj].

Ivan Pozzoni | Gul Makai

 

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

izazovno ime kao paštunska strast,

afganistanska Ivana Orleanka, 

četrnaestogodišnja djevojčice,

studentice u pakistanskoj regiji Swat.

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

prasne, glasno, poput metka

iz kalašnjikova koji ti se zaglavio u mozgu,

u dobi od četrnaest godina, opravdanje,

barbudos koji brani šerijat,

od potisnutih talibana (od zapadne invazije).

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

željela si biti liječnik, po zanimanju,

borila si se, između života i smrti, u bolnicama diljem svijeta,

simbol si nove generacije,

“Gdje je Malala?” upitao je tvoj napadač,

i prestravljen tobom, pucao je.

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

nastavila si školovanje

protiv brutalnog tumačenja šerijata,

preimenujući sebe u Gul Makai, u svom dnevniku,

dok su talibanima odrubljivali glave, u Swatu,

nevine žrtve neislamskog ponašanja.

Tvoje ime je Malala, Yousafzai,

prkosni različak Swata.

Ivan Pozzoni | Demokracija Amplifona

 

Demokracija pojačano prolazi štandovima lokalnih tržnica: "kupi te", 

Prodavač povrća viče najavljujući republiku komorača,

dere se tronista, ustoličen na prijestolju Maria De Filippi Showa,

tražeći telegenične oslobađajuće presude ili osude uz graju gledatelja,

na stadionu, iznimka je minuta šutnje, norma je pjevanje u zboru

tisuće vrište, u ritmu, poput mongolske Zlatne Horde.    

Demokracija se pojačano vrti po saborskim klupama: “prokletstvo!”,

desničarski simpatizer viče na ekstremno lijevog barona (pederu),

brblja smutljivac, u kavezu velikog suđenja, priželjkujući smrt

suca (komuniste), pred prigušenim zujanjem video kamera,

pljesak na sprovodu, na nastupu pokojnika? pljesak generalima,

glasan pljesak za šutnju o stotinama kolateralnih žrtava

bučnog tepih-bombardiranja, letenja, liberalnih zračnih snaga.

Demokracija se pojačano provlači među pozornicama umjetnika: “idi k vragu!”,

viče eminentni (sveznalica) pisac, zalupivši vrata pjesničkim treskom

gluh na pozadinsku buku “poezija ne pripada onome tko je piše, nego onome tko je servira”,

mujezin s minareta glasno promiče islam,

u pratnji milanskog nadbiskupa okićenog draguljima, idi, poslano je, i ulazi u tramvaj,

škripanje na semaforima, vikanje na paradi, na sastancima vlasnika stanova, buka poput duracella 

demokracija pojačava temelje monarhiji decibela,

podređujući pojačanu vrijednost svakog argumenta.

Ivan Pozzoni | I svi će pljeskati

 

Smijući se što nisam tamo, bit ću u tisuću gradova

medvjed iz zimskog sna, pokazuje tisuću lica i stotinu lažnih identiteta,

a da ne shvatiš da nisi uvrijeđen

od savršenog glumca, istrošenog prekidom ega oslobođenog uživanja.

Smijati se što me nema, otjerati s pozornice

u zebnji da Juda bude gospodar na posljednjoj večeri,

erodirati ćeš mjesece omamljujući se tamjanom,

kao klerici u crkvi u uzaludnim trenucima čekanja,

s tjeskobom da se žrtvujem publici protuosjetila.

Ali neću biti tamo u čitaonicama,

zatvorene čeljusti, stisnute u mirisu kontrakture.

Neću te dočekati, ministrante, u središtu svjetlosti,

daleko od nostalgije publike koja sluša.