Ivan Pozzoni Od Eura do neura

 

Još uvijek mlatim po tipkama, tražeći rime što zvuče predvidljivo,

rimu što nekad dođe, nekad u krevetu ostane, al' nikad ne mami,

u nekim slučajevima doji, dok gaskojsko ruganje prolazi sramotljivo,

svodeći me na sitnog pisca u vječnoj besparici i tami.

Od računa za vodu pa do računa za struju i plin,

kao nezaposlen čovjek iskušavam kako je to kad nisi slavan,

bez gladi za slavom, i dalje se debljam k'o nečiji sin,

bez puščane cijevi na vidiku, moj put je ravan,

ja sam tek alternativa, i lopovluk mi nije jasan ni javan.

Prije je kava bila tisuću lira, a sada jedan euro skroz,

stvari koje bi nas, kad razmisliš, morale poslati u neuro-ludnicu,

neurodelirantni u neuro-vegetativnom stanju, hvatamo zadnji voz,

unuci države koja jedva u plusu drži svoju blagajnu i sudnicu;

živimo, iz dana u dan, u potpunoj ovisnosti i sljepoći,

dok nas prethodna generacija uzdržava u ovoj noći,

ista ona koja je kroz desetljeća komanditnih glasačkih kutija rasulo tkala,

za koje se nadamo da ubrzo neće postati urne u kojima je pepela šaka mala.

Od eura do neura, u Deutschland (über alles) takvo što se ne zbiva,

mi, južnjaci Europe, nemamo pravo na izlazak iz ove recesije,

dok nas u ponor vodi nesposobna i zlonamjerna klasa živa;

zemlje smo bogate vodama, pa za nas vrijede tek stagnacije i depresije.