Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

ponedjeljak, 25. svibnja 2026.

Ivan Pozzoni | Godine 2024., nakon šestogodišnjeg potpunog povlačenja u akademsko istraživanje, ponovno se uključuje u talijanski umjetnički svijet i osniva kolektiv NSEAE (Nuova socio/etno/antropologia estetica – Nova socio/etno/antropologija estetike)

 

Ivan Pozzoni
rođen je u Monzi 1976. godine. U Italiju je uveo disciplinu Law and Literature (Pravo i književnost). Objavio je brojne eseje o talijanskim filozofima te o etici i teoriji prava antičkoga svijeta; surađivao je s mnogobrojnim talijanskim i međunarodnim časopisima. Između 2007. i 2026. godine izašle su njegove razne zbirke stihova: Underground i Riserva Indiana (izdavač A&B Editrice), Versi Introversi, Mostri, Galata morente, Carmina non dant damen, Scarti di magazzino, Qui gli austriaci sono più severi dei Borboni, Cherchez la troika i La malattia invettiva (izdavač Limina Mentis), Lame da rasoi (izdavač Joker), Il Guastatore (izdavač Cleup), Patroclo non deve morire (izdavač deComporre Edizioni) te Kolektivne NSEAE i Lo Stato Pontificio (izdavač Divinafollia). Napisao je i uredio 152 sveska, autor je 1000 eseja, utemeljitelj avangardnoga pokreta (NeoN-avangardizam, koji je podržao i Zygmunt Bauman) te autor NeoN-avangardističkog Anti-manifesta. Njegovi su stihovi prevedeni na trideset jezika. Godine 2024., nakon šestogodišnjeg potpunog povlačenja u akademsko istraživanje, ponovno se uključuje u talijanski umjetnički svijet i osniva kolektiv NSEAE (Nuova socio/etno/antropologia estetica – Nova socio/etno/antropologija estetike) [https://kolektivnenseae.wordpress.com/].


DELARA DARABI


Njiše se,

njiše sa omče od užeta

tvoj posljednji štafelaj,

tvoj posljednji poziv s tog svijeta,

i nas ubijaju, privode kraj.


Njiše se, njiše

gorka kletva što truje,

krajnji konceptualni čin

umjetnosti što na optuženičkoj klupi samuje,

u mraku zelenog čadora, turoban i fin,

djevojčice očiju snenih što više ne čuje.


Njiše se, njiše

niču ljubičice mȃle

pod nogama onih

što su na vješala pale,

niču ljubičice,

tako intenzivne boje

usana njihovih,

što u mraku stoje.


Zraka nam ponesta

pod potplatima, svud,

o tebe obješeni,

umrijesmo,

uz uzaludan trud,

teška srca, skrhani stud.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.