Irena Grubišić-Čabo | Knjiga

Do tog značajnog događaja, iako sam postojala, bila sam samo san. San koji je trajao toliko dugo da ne znam ni kada ni kako je počeo. Tek nakon mog rođenja u maloj tiskari na periferiji grada, počela sam otkrivati svijet oko sebe i prisjećati se snova satkanih snovima svoga autora. U snu sam prolazila kroz razne događaje, proživljavala zgode glavnih i sporednih likova, mislila njihovim glavama, prolazila ulicama izmišljenog grada, suosjećala sa životinjama, divila se cvijeću i vodi, prolazila kroz vatru ljubavi koja me radostila i razočarala te, na kraju oplemenila. Osjetila sam pustoš duše i slatkoću osame. Ali sve se to vrtjelo kao na filmskoj vrpci. Što se bližilo moje rađanje, vrtnja je postala sve brža i brža dok se nisam, napokon, izgubila u snu i probudila u svom novom izdanju, u odjelu tiskare koji je mirisao na ljepilo i svježi papir. Tu sam upoznala svog oca, slavnog pisca. Uzeo me u ruke i gledao kritičkim okom, tražeći na meni kakvu pogrešku koja se slučajno mogla potkrasti. Po prvi put vidjela sam njegov smiješak upućen meni, pogladio me i stavio ispod ruke jedan moj primjerak. Vratit će se po druge sutra, rekao je. I tako je i bilo, te tako iziđoh pred ljude.

Nije mi trebalo dugo da shvatim da su moje misli autorove misli, trud koji je u mene utkao - dijelovi mog tijela. Kada me čitate otkrivate strepnje, radosti i nadanja, jer njegove misli preko mene dopiru do vaših misli; neke samo prođu pored njih, a neke toliko duboko urone u vas da vas svojom jačinom uznemire, te počinjete o njima razmišljati.

I to sve zbog mene, knjige rođena prije dvije godine. Prostirem se po knjižarama i knjižnicama. Ima me u Zagrebu i Splitu, Osjeku i Rijeci. Nedavno sam ušla i u školsku lektiru. Ljudi me čitaju, citiraju i pričaju o meni. Vole me! Ispočetka mi je sve to godilo. No, kako je vrijeme prolazilo sve sam manje bivala zadovoljna svojim uspješnim životom, a sve više zauzeta razmišljanjem o svom bitku. Što ću? Otac mi je filozof, a ja ga jedva poznajem. Pustio me u svijet da se snalazim kako znam i umijem. Nedostaje mi roditeljska ljubav. Kada ga ugledam kako ulazi u radnu sobu u kojoj se nalazi i jedan moj primjerak, sva zatreperim. Pomislim, sad će me uzeti u ruke i otvoriti, pročitati bar jednu rečenicu prisjećajući se dana kada me je pisao. No, to se od mog tiskanja dogodilo svega nekoliko puta i to na samom početku. Od tada je napisao još dvije knjige i sve manje ima vremena za mene, a ja bih ga htjela toliko toga pitati. Ali, pitaju li knjige ili samo govore? U čemu je razlika između nas i ljudi, pitala sam se?

Podložna sam i razotkrivam se u bilo koje doba dana i noći. Čitana ili samo prelistavana, analizirana pred razredom i u stručnim časopisima, postajem sve umornija. Sama činjenica da postojim u četiri tisuće primjeraka, umara me. Priznat ćete da nije lako biti knjiga. Ali, s tim bih se lakše nosila da sam poznavala samu sebe onoliko koliko se sada poznajem. Slava nije laka, pogotovo kada dođe naglo. A ja se i nisam imala kada spremati na nju. Čim sam se rodila postadoh slavna. Kasnije, moralo je doći ono kasnije, moje se biće stalo savijati i prelamati pod teretom slave. Takvo se stanje trebalo promijeniti. I dogodilo se! Iznenada, kada  sam se najmanje nadala.

Jednog dana u radnu sobu ušao je moj otac s mladim moderno odjevenim gospodinom. Uzeo je dvije čaše i natočio viski sebi i svom prijatelju. Počeli su razgovor. Pratila sam njihove pokrete i ono što govore. Kad sam shvatila da razgovaraju o meni, htjedoh iskočiti iz vlastitih korica. Druge su knjige međusobno pričale.

- Umuknite! Pričaju o meni! – rekoh im povišenim glasom, i one me poslušaše.

Ona dvojica dakako da me nisu čula, jer ne pripadamo istom svijetu iako nas štošta povezuje.

Pokušah što prije shvatiti o čemu je riječ. Spominjali su nekakav prijevod na ruski. Shvatila sam, prelazim granicu, upoznajem novi svijet! Ne znam kako ni kada su gospoda izašla iz sobe. Ostadoh sa svojim knjigama. Jedne su mi iskreno čestitale, druge su komentirale razgovor i bile pomalo ljubomorne. No, ja se nisam mogla veseliti. Nakon silne slave i veselja koje je slijedilo čim sam se rodila, moja duša postade zasićena takvom vrstom predstavljanja. Iskreno, zadovoljnija sam kada me neki čitatelj posudi u knjižnici i pročita u jednom dahu, te postanem dio njega, nego kada me kupi nekakav snob i stavlja na vidno mjesto da drugi vide što čita, a ustvari niti ne razumije što je u meni napisano.

S istinskim ljubiteljem knjige, iako samo ja govorim, ipak razmjenjujem misli. Upoznajem njegove strepnje i nadanja, hrani me njegova ljubav i vjera u mene. I kada bi samo takvi čitatelji, istinski ljubitelji knjige, uvijek bili uz mene bila bih najsretnija knjiga na svijetu. Ali, kažem vam, teret slave uvelike je zakomplicirao moj načn života. U  svemu tome nije da nije bilo tračanja i negativnih kritika upućenih mom autoru, pa tako i meni. Sa svim tim trebalo se nositi. Sada sam se još trebala nositi s učenjem ruskog jezika. Možete li zamisliti kako je knjizi kada osjeti strah. Hoće li prijevod na kraju uspjeti, hoću li biti ismijana, hoće li prevoditelj ispravno prevesti moju rečenicu. Sve me to mučilo dok sam učila ruski pod budnim prevoditeljevim okom. I napokon i to se dogodilo! Moji su primjerci u Rusiji počeli živjeti svojim životom. Istina, ovo moje Ja sve ih još uvijek drži na okupu. Jedan je primjerak knjige stigao u Rusku nacionalnu knjižnicu u Sankt Petersburg. Velika je to knjižnica. Toliko velika da se nikada u svom životu nisam osjećala manjom. No, jako su me dobro prihvatile i knjige i knjižničarke koje rade na odjelu gdje sam smještena. Pored mene su djela velikih pisaca koji su opisivali Petrograd. Djela Dostojavskog, Gogolja, Tolstoja i Ahmatove obiluju duhovima koji često lebde nad knjižnicom i gradom. Lebde i nada mnom u beskonačnosti vremena. U njima prepoznajem vječnost, zaustavljeni trenutak, ponavljanje već viđenog, ljepotu prirode i neba. Likovi davno napisanih knjiga svjedoče iste tuge i radosti svijeta u ponavljanju. U njima se i ja zrcalim, s njihovih izvora gasim žeđ, hranim se njihovim žudnjama, a njihova skromnost me uči poniznosti. Konačno, sve te knjige i njihovi junaci su mi pričali o svojim autorima i svojim čitateljima, nastojeći me pripremiti za moj prvi izlazak iz knjižnice pred ruske čitatelje. Imala sam sreće što me prva posudila umirovljena knjižničarka koja se, eto, i u mirovini ne može otrgnuti od knjige. Osjetila sam toplinu njenih ruku dok me dizala s police i odmah sam poželjela da me pročita. Moji su listovi podrhtavali dok me listala.

Oh, samo da me uzme, ponese sa sobom – mislila sam osjećajući se sigurno u njenim toplim rukama.

I želja mi se ispunila. Iznijela me iz knjižnice u kartonskoj poklon-vrećici. Provirivala sam iz vrećice razgledavajući ulice kojima sam prolazila. Prošle smo pored Neve, zastale pored Ermitaža silno se nadajući da će moja draga gospođa ući u glasoviti muzej. No, to se nije dogodilo. Uskoro smo došle u njen dom. Skuhala je čaj i ugodno se smjestila u stolicu na terasi. Već nakon nekoliko pročitanih stranica shvatila sam da se radi o vrlo ugodnoj čitateljici, oboružanoj znanjem i iskustvom čitanja vrijednih izdanja. Razmišljala je o meni uspoređujući me s knjigama drugih pisaca. Otkrila mi je pod čijim je utjecajem bio moj autor dok me pisao. Iako sam rasprostranjena po knjižnicama diljem Hrvatske, nikada mi nije palo na pamet da je Marcel Proust toliko utjecao na mog oca. Iz njegovog romana U porazi za izgubljenim vremenom umirovljena knjižničarka marljivo je birala pojedine djelove teksta i uspoređivala s mojim. Kritički se i stručno osvrnula na mene uspoređujući moj stil s Proustovim u jednom književnom časopisu.

Nakon što me pročitala te mi svojim znanjem otvorila oči, počela sam se pitati: - Tražim li i ja svoje izgubljeno vrijeme i gdje se nalazi vrijeme kojemu pripadam ili kojemu sam pripadala? Nalazi li se u odjelu tiskare pomiješano mirisom ljepila i svježeg papira? Je li možda zaspalo zajedno sa mnom u onom jednom primjerku u radnoj sobi moga autora, pa sada zajedno lebdimo u snovima? Mogu li ga osjetiti, omirisati i opipati? Mogu li kao pauk rasplesti mrežu vremena po svim svojim primjercima u Hrvatskoj i Rusiji? Mogu li, konačno, tom beskonačnom vremenu suprostaviti ovaj jedinstven trenutak spoznaje same sebe, dok se pod toplim rukama starice rastapam od njene žudnje za čitanjem? Mogu li se oteti dojmu da najviše pripadam upravo ovom odjelu knjižnice gdje mogu puno toga saznati o sebi i drugima preko značajnijih knjiga koje su pokazale svoju susretljivost već prvog dana moga dolaska u knjižnicu?

Pitajući se i razmišljajući sve više o tome, moje JA, koje je stanovalo u onom prvom primjerku u radnoj sobi mog oca, odjednom se preselilo tu u knjižnicu u Sankt Petersburgu gdje sam, zahvaljujući umirovljenoj knjižničarki, napokon, spoznala sebe.