Kolumne

petak, 10. veljače 2017.

Irena Grubišić-Čabo | U ovom trenutku


u ovom trenutku jutro je daleko
okomito i vodoravno
spava u mreži s ribama
pravim se da ne primjećujem ishitrenu laž
mogla bi me dohvatiti svojim pipcima smrti

u neprolaznom snu vrijeme se ne miče
kuća ne otvara vrata
kako ću opterećena nastaviti 

sve se udaljava
most i rijeka mjesec  u dubinama
na leđima ostaje težina trenutka 
raspoređena strpljivošću podanika
navezana laž 

razmišljam što  bi se dogodilo
kada bi sjeme koje mi na dlanu počiva
proklijalo blagoslovom jutra

Nema komentara :

Objavi komentar