Mogla sam krenuti bilo gdje, niz ulicu pa uz rivu. Odmoriti se na klupi, gledati more i slušati udaranje valova. Mogla sam na tržnicu i ribarnicu među živopojne glasove, sladiti se plodonosnim slikama ribara i težaka, u park među mame i djecu.
Tu mogućnost izbora, tu podarenu slobodu, koju sam najednom osjetila, mjerila sam bogatstvom dan. Svakim učinjenim korakom osjećala sam kako se taj dan u meni širi i raste, zalijeva obilnom blagošću svjetla, izvlači melankoliju koja se s vremenom u meni nakupila, kao da želi da i sama budem budem lagana i blaga, jednostavna u razigranim slikama svijeta koji mi se nudio.
Na sebi sam imala trenirku, a na nogama udobne starke. Potaknuto na kretanje tijelo kao da se samo od sebe micalo, mišići rastezali. Negdje duboko u meni događale su se promjene; nešto neobično lijepo, uztreptalo i nemirno htjelo je da se smije, da razgovara. To nešto htjelo me drugačiju, vedriju i jaču. Zato me i golicalo svojim nemirima i poticalo korak koji mi se činio lakšim i mekšim.
Miris rahle, krhke, tek izorane zemlje širio se iz obližnjeg vrta popraćen škarama u djedičinim rukama kojima je uređivao živicu. Nije se ni osvrnuo dok sam mu se, odijeljena od njega samo tom zelenom crtom, srdačno javljala. I kako mu zamjeriti kada s tolikim žarom, udubljen u svoj svijet, uređuje ovaj koji svima nama pripada. Radosno, pošla sam dalje. Taj miris zemlje koji mi se uvukao u nosnice, koji me zvao natrag k sebi, kao da je u isto vrijeme orao brazdu po brazdu po mom umu i mojim sjećanjima, po zaboravljenim osjetilima, pa su se tako i sluh i vid pooštrili, boje postale življe, glasovi i tonovi jači.
Na travnjaku u parku djeca su se igrala loptom, a mame razgovarale. Nezainteresirano su me okrznule pogledima dok sam sjedala na klupu na drugoj strani parka, te nastavile razgovor.
Svi ti glasovi i pokreti koji su mi se pokazivali u svojoj raskoši, kao vođeni dirigentskom palicom, stvarali su jedinstvenu melodiju ugodnu i oku i uhu. I premda okružena tolikim glasovima i pokretima, uživala sam u dubokom miru kojim se ispunila duša.
U trenutku, duboko u sebi, osjetila sam sklad živopisnih slika i živopojnih glasova kako mi zapljuskuju dušu pripremajući je za novi početak. Početak proljeća.
Irena Grubišić-Čabo: Proljeće - pobjednička priča u natječaju za kratku priču do 500 riječi na temu proljeća.
Natječaj
Tu mogućnost izbora, tu podarenu slobodu, koju sam najednom osjetila, mjerila sam bogatstvom dan. Svakim učinjenim korakom osjećala sam kako se taj dan u meni širi i raste, zalijeva obilnom blagošću svjetla, izvlači melankoliju koja se s vremenom u meni nakupila, kao da želi da i sama budem budem lagana i blaga, jednostavna u razigranim slikama svijeta koji mi se nudio.
Na sebi sam imala trenirku, a na nogama udobne starke. Potaknuto na kretanje tijelo kao da se samo od sebe micalo, mišići rastezali. Negdje duboko u meni događale su se promjene; nešto neobično lijepo, uztreptalo i nemirno htjelo je da se smije, da razgovara. To nešto htjelo me drugačiju, vedriju i jaču. Zato me i golicalo svojim nemirima i poticalo korak koji mi se činio lakšim i mekšim.
Miris rahle, krhke, tek izorane zemlje širio se iz obližnjeg vrta popraćen škarama u djedičinim rukama kojima je uređivao živicu. Nije se ni osvrnuo dok sam mu se, odijeljena od njega samo tom zelenom crtom, srdačno javljala. I kako mu zamjeriti kada s tolikim žarom, udubljen u svoj svijet, uređuje ovaj koji svima nama pripada. Radosno, pošla sam dalje. Taj miris zemlje koji mi se uvukao u nosnice, koji me zvao natrag k sebi, kao da je u isto vrijeme orao brazdu po brazdu po mom umu i mojim sjećanjima, po zaboravljenim osjetilima, pa su se tako i sluh i vid pooštrili, boje postale življe, glasovi i tonovi jači.
Na travnjaku u parku djeca su se igrala loptom, a mame razgovarale. Nezainteresirano su me okrznule pogledima dok sam sjedala na klupu na drugoj strani parka, te nastavile razgovor.
Svi ti glasovi i pokreti koji su mi se pokazivali u svojoj raskoši, kao vođeni dirigentskom palicom, stvarali su jedinstvenu melodiju ugodnu i oku i uhu. I premda okružena tolikim glasovima i pokretima, uživala sam u dubokom miru kojim se ispunila duša.
U trenutku, duboko u sebi, osjetila sam sklad živopisnih slika i živopojnih glasova kako mi zapljuskuju dušu pripremajući je za novi početak. Početak proljeća.
Irena Grubišić-Čabo: Proljeće - pobjednička priča u natječaju za kratku priču do 500 riječi na temu proljeća.
Natječaj
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.