Kolumne

četvrtak, 6. travnja 2017.

Irena Grubišić-Čabo | Veronikin rubac


Nastajao sam pod umornim ali brižnim i vještim prstima na tkalačkom stanu, u malenoj radionici pobožne tkalje. Pažljivo je slagala moje niti, pazila na nijanse, ubacivala zlatni vez na rubove, ravnala svaku izbočinu, pa čak i jednom parala nekoliko redova, usput razmišljajući o svemu i svačemu sve do mog skidanja s tkalačkog stana kada sam zasjao u punom sjaju.

Svjestan ljepote znatiželjno sam provirivao u vanjski svijet, složen među ostalim rupcima na polici skromnog dućana. A onda sam ugledao Veroniku! Sav sam bljesnuo od njene ljepote. Nikada ništa ljepše nisam vidio pred sobom. Oh, bar da mogu biti samo njen, pomislio sam i kao da je ta moja misao skrenula njen pogled na mene, nježno me dotaknula i ja sam cijeli zatreperio.

Tako je počela moja sudbina.

Prepustih joj se dok me nježno omatala oko svoje glave.

Dani su prolazili a ja sam o životu učio od pobožne žene. Vodila me prelijepim krajolicima svoga zavičaja, ali me i čuvala, prala i peglala tako da sam uvijek ponosno stajao na njenoj lijepoj glavici.

No, dođe dan kada se moja sudbina morala promijeniti. Veronika je ušla među mnoštvo ljudi koji su hitali prema brdu Kalvarija. Osjećao sam njenu tugu, tako da se moje srce uznemirilo a lagana bol me presijecala. Iz razgovora koji je vodila s ljudima, shvatih što se događa.

Pravednika će razapeti na križ, a mnoštvo ga prati jer u svojoj nemoći ne mogu ništa drugo za nj učiniti. Mogu ga jedino slijediti.

Ćutio sam svaku Veronikinu misao, bol koju je nosila u srcu i ljubav prema Isusu. Polako su me počeli prožimati njeni osjećaji, sve svjesniji koga zapravo slijedimo.

Oh, da bar i ja mogu svjedočiti Njegovu pravednost, pomislih dok se Veronikino srce paralo od tuge. Sav sam se priljubio uz nju gledajući ispred sebe drhteći i ponavljajući sam sebi: - Da mu bar možemo pomoći!

Odjednom, učini mi se da je Veronika čula moje vapaje, uze me u drhtave ruke i u jednom trenutku dobaci Isusu. Od tada srce mi se ispunilo neizmjernom toplinom, shvativši svoj pravi put.

Samo Božjom milošću sam nastao, i učio od Veronike koja me dovela pred onoga koji je sam, put, istina i život. U Isusovim rukama osjetih se korisnim.

Dok me prislanjao na svoje lice upijao sam što sam više moga znoj i krv što se slijevala s Njegovog čela. Svojski sam se trudio da mu svaka moja nit bude korisna i meka kako bi ga rane što manje boljele. Ni u jednom trenu nisam mislio na sebe ni na to kako ću zgužvan i neupotrebljiv biti kada mu više ne budem od koristi.

Nisam se pokajao ni kada sam se ponovo našao u Veronikinim rukama. Znao sam da sam napravio ono za što je vrijedilo živjeti.

Ne misleći na sutra, već na trenutak u kojem mogu biti od pomoći, nisam ni slutio da se Isus pobrinuo za moju budućnost utisnuvši svoj lik u moje niti da svjedočim o događaju koji je promijenio smisao života naraštajima.

Nema komentara :

Objavi komentar