Kolumne

subota, 24. prosinca 2016.

Irena Grubišić-Čabo | Štalica


Dugo sam ćutila bol nastanka dok su tesari zabijali debele čavle u moje daske i ravnali izbočine da bi napravili što ravnije zidove. Potom su me oblagali ljepljivim blatom i slamom da budem što čvršća i trajnija, da me vjetrovi i kiše ne bi srušili i prije nego proživim svoj vijek u čovjekovoj službi. I zbilja, trud se isplatio a ja ponosno zasjala prislonjena uz malu gostionicu koja je po cijele dane vrvjela životom.

Mnogi putnici ostavljaše svoje životinje, konje i magarce uz moje jasle dok bi se gazda gostioničar redovito hvalio mojom prostranošću i toplinom. Život u meni naprosto je bujao.

Svi ti likovi koje sam ugošćavala ispočetka su bili nadasve zanimljivi. Pričali su mi o dalekim krajevima i događajima koji su se zbili, o ratovima, o dalekim morima, kraljevima i njihovim hirevima, o skrivenom blagu po pustinjskim predjelima i nije bilo događaja za koji ne bih saznala netom što bi se dogodio.

Bila sam u srcu događanja!

Život ja prolazio, a ja zaštićena od njegovih neugodnosti, sigurna i prislonjena na gostionicu uživala njegove blagodare.

I kako to obično biva, iz čista mira, zasitih se gostiju i njihovih priča, te odjednom osjetih težinu vremena koje me pritiskalo. Da, na moja je vrata pokucala starost! Došla je s vjetrovima i kišama koje su nemilosrdno i dugotrajno padale po meni te duge jeseni i zatekla me nepripremljenu. Moji su prozori škripali, krov je s jedne strane ulegnuo, a pregradne zidove počela je izjedati crvotočina. Je li to moj kraj, pitala sam se? I hoću li završiti kao hrpa starih dasaka koje će moj gazda izložiti u visokoj peći možda još ove zime? Čula sam ga kako priča s gazdaricom o tome isplati li mu se popraviti moj krov, prozore i vrata ili će me postepeno izložiti u velikoj peći. Nije se mogao odlučiti. Osjećala sam se tako nemoćno, staro, istrošeno i prazno. Prije o budućnosti nisam ni razmišljala, a sada me od nje hvatao strah. Premda sam još uvijek tu i tamo ugošćavala putnike namjernike, siromahe koji nisu imali novca za prenoćište u gostionici, u mene se život nije vraćao. Osjećala sam da odlazim, kao i svi ti ljudi i životinje kojima sam bila samo usputna stanica.

Život je prošao ispunjen pričama svih tih stvorova kojima sam bila utočište. I što je od njega ostalo? Zar će sve pasti u zaborav, izgorjeti u plamenu gazdaričine peći? Praznina i ništavilo, i nadasve osjećaj da više neću biti od koristi tako su me pritiskali da su mi i ono malo gostiju što su dolazili u gostionicu te zime, i njihove životinje, bili slaba utjeha. No, na trenutke ipak bi nešto zagolicalo moju maštu. Ljudi su sve češće spominjali zvijezdu kao nagovještaj rođenja velikog kralja koji se imao roditi i čije će rođenje promijeniti svijet.

Tako sam i ja, više da prikratim vrijeme i zaboravim na bol koju mi je crvotočina uzrokovala, počela maštati o Njegovu dolasku. Točno sam znala kada će se Zvijezda pojaviti, jer sam još uvijek bila o svemu pravovremeno informirana, ali nisam znala što će se zapravo dogoditi i što će se sve njegovim dolaskom promijeniti.

Te zime kada je dan postao najkraći, a ljudi u gostionici bilo toliko da ih se nije moglo ni prebrojati, kada sam prepuna životinjama strepila da neću moći izdržati, te da će se stupovi koji su mi služili kao potpornji urušiti, sve se najednom uskomešalo. U štalicu uđoše muškarac i žena u visokoj trudnoći. Za njih u gostionici više ne bijaše mjesta i oni prihvatiše moje utočište. O, da su samo mogli naslutiti koliko sam nesigurna i što se sve sa mnom događalo tih dana, mislim da bi dobro promislili hoće li se u meni zadržati ili ne. Više sam predstavljala opasnost nego utočište. Bar sam tako sama o sebi mislila. Moram izdržati zbog njih, rekoh samoj sebi dok sam ih gledala. Sva bol koja me pritiskala u usporedbi s bolovima žene koja je trebala svakog časa roditi učinila mi se bezvrijednom. Ako već ne mogu pomoći sebi, bar da pomognem drugima, razmišljala sam iako mi je to, moram priznati, izgledalo teško i neizvedivo.

Odjednom sam na istoku ugledala Zvijezdu čija se svjetlost približavala i oko sebe isijavala toplinu koja me u trenu izliječila od crvotočine. Osjetih se zdravom kao u ona stara vremena, te me obuzela neopisiva radost spoznajom da me Zvijezda priprema za nesvakidašnji događaj.

I dok je Zvijezda sagorijevala ostavljajući za sobom svijetao trag, shavtih da sagorijeva za dijete koje se upravo rodilo u mojim jaslama.

Nema komentara :

Objavi komentar