Davor Janković | Volio bih

Volio bih, jednom samo,
kao kad sam bio dijete,
grijat' noge pokraj vatre
u kućici moje tete...

I osjetiti miris buhtli...
Sto bih puta rek'o "hvala"...
Na njih me je jedna topla
i predivna duša zvala...

Još jednom, ulicom prošetat' starom,
slušat' pticu punu žara...
E, tu nekad' živjela je
moja slatka ljubav stara...

Tako sve izmijenilo se...
ljubavi sve manje ima...
I... nit' je ljeto više ljeto...
nit' je zima više zima...

Davor Janković | Želje

Kad bih mogao jednom doći

međ' te divne zvijezde sjajne,

popričati malo s njima,

da otkriju mi svoje tajne!

I da mogu, samo jednom,

poletjeti s jatom ptica,

gledati što one vide,

radosna i blaga lica...

Želio bih, poput vjetra,

osviježiti vrućine teške!

I objasniti biću svakom

da opraštam mu njeg've greške...

I utješit' stvorenje ljudsko

što život promašajem smatra...

Reć' mu da ga s Neba grije

neugasiva jedna vatra...

A ti, čovječe, brate dragi,

koj' biraš pogrešne neke strane...

pogledaj u oči psa

kad mu dadeš malo hrane...

Davor Janković | Suza

Dok prolaze sati

bez tebe teški,

bez tebe toliko pusti...

ja zadržat' je želim, 

al' ona se ipak

niz moje lice spusti...

U noćima dugim

kada bih htio

da sam u dubokom snu...

Ja shvatim da nisi

ovdje, kraj mene...

I... ona je ponovno tu...

U danima sretnim, 

kada mi dođeš,

srce se ponovno smije...

A ona se tu,

negdje u meni,

samo nakratko skrije...

Ooo, suzo moja!

Cijeli me život

prati taj dodir tvoj!

Samo se bojim...

da ne postaneš jednom...

jedini prijatelj moj...

Davor Janković | Suncokret

Predivan cvijet... 

Prema suncu okreće svoju glavu...

k'o da traži... k'o da sanja

ljubav neku... sreću pravu...

A i ljudi ima... što okreću glavu...

Ali... prema suncu ne...

I, kad zastaneš, odmah vidiš

da okreću je od tebe...

I tako... dan za danom...

a da nisu toga svjesni...

vesele se tuđoj boli,

a zbog radosti su tuđe bijesni...

A oni... danas tako rijetki...

što su srca nježna, čista...

poput sunca su što svakog dana

i iza oblaka uvijek blista...

Davor Janković | U snovima barem...

Potrčat' ću ovog jutra

prema jednom dragom mjestu...

U mislima stić' do njega...,

maštu budit' ... tako čestu...

Bar na tren ću biti tamo,

zaboravit' na muke, brige...

što opkoliše me sa svih strana

kao ledene neke sige...

I sjetit' ću se onih davnih

bezbrižnih i sretnih dana

kad izliječena moja bijaše

svaka gorka, teška rana...

Obići ću svaki kutak

što u srcu svom ga skrivam...

A onda se probudit' sjetan...

I... shvatiti... da samo snivam.

Davor Janković | Pismo

Kak' je nekad slatko bilo

u sandučiću pismo naći!

I vidjeti da je stiglo

od nekog' tko ti puno znači!

Pročitati ga bezbroj puta, 

uspomenu čuvat' svoju...

Nasmiješiti se nekad milo...

a... i pustiti suzu koju...

Oo, i danas sandučići znaju

pretrpani biti, puni!

Al' u njima sam' reklame...

I, naravno, svi računi...

Tol'ko toga sada ima

od čega nam u glavi zvoni...

A pisama više nema..

zamijenili ih - telefoni..

I... baš odlučih ovog trena...

jer, već dugo vidjeli se nismo...

osobi dragoj, miloj

napisati jedno pismo...

Davor Janković | Tratinčica

I kod ljudi i kod cvijeća 

neke stvari isto stoje...

Raskoš, slava mnoge krase...

A neki... i pokazati se boje...

Odjenula se ruža krasno...

Ljiljan... k'o da kralj je svijeta...

A poneki cvijetak mali

u skromnosti tiho cvjeta...

I ti, cvijete mali,

tako tih si, skroman, sjetan...

K'o da zbog sveg drugog cvijeća

baš ti ne možeš biti sretan!

Ali eto... ja baš volim

tvoju žuto-bijelu boju,

dok 'sred sjaja i bogatstva

pričaš priču malu svoju...

I... kao da se jutros čudiš

što zastadoh, i tebe gledam...

Malen si... a tako sladak...

i ja gaziti te nikom ne dam...

O da, volim volim...

cvijetak mali, njeg've snove...

On sunce voli kao i ja...

I... tratinčica on se zove... 

Davor Janković | Lastavica

Opet tu je... vratio se...

jedva čujan, čisti, kratki...

iz grlašca sasvim malog

taj cvrkutić mili, slatki...

Na žičicu ti si sjela

ne sluteć' kako svijet je zao...

Ti si čista, on je prljav...

i... toliko je nisko pao...

Kada odeš, sve je pusto...

i praznina čudna vlada...

I... što duši ostalo je...

već da proljeću se novom nada?!

Ma, dobrodošla mi opet natrag!

Prazno nije gnijezdo malo!

Veliko je taman da bi

u njeg' moje srce stalo... 

Davor Janković | Prijatelji

Ponekad dođu dani

što poput vjetrova mnogih pušu...

Samo naoko k'o i svi drugi...

a zagriju srce, dušu... 

Zapravo... trenutak dovoljan je..., 

jedan smiješak, jedna riječ...

da 'sred oluje zasja sunce...

i... živjeti je lakše već...

Jer... ljudi ima koj' na lice

izmamiti suze znaju...

Neki gorke, pune bola...,

neki slatke... spokoj daju...

Ovi prvi glume samo

da te vole, da su za te...

Ovi drugi... kad si sjetan...

osmijeh ti na lice vrate... 

O, kako je malo onih,

premalo, al' ih ima...

što ljeto uvijek sobom nose...

i ujesen... i kad je zima...

Potvrdilo se mnogo puta...:

neki "prijatelj sam" znaju reć'...

Al' tek rijetki dokažu ti...

da to nije - samo riječ...

Davor Janković | Dah proljeća

Jutros... osjetih tvoj topli dah...

A još neki dan je bilo snježno!

Tople zrake zlatnog sunca

poljubile me... tako nježno...

Povjetarac blagi vrtom šeta

i prve cvjetove tiho njiše...

A zima, kao da je tužna...

što stranice zadnje piše...

Ptice odmah življe lete, 

divni mirisi se svuda šire...

Iz travice uz ogradu malu

tri ljubičice slatko vire...

Zrak topao je, tako mio,

zagrlio šume, travu...

U prstom Božjim napisanoj bajci

prvi zumbuli su digli glavu...

Uvijek rado čekah tebe...

I... osim pjesme... što da tebi dam?

Ti proljetni dane prvi...

S tobom više... nisam sam...

Davor Janković | Prve visibabe

U čaroliji nekoj divnoj...

kao da se samo šale...

ustale su, podigle se...

tri glavice bijele, male...

Na zubatom suncu zimskom

one kao da se nečem' smiju...

Na zrakama škrtim, blijedim

kapice svoje griju...

Sagnuh se, dodirnuh nježno

te latice krhke, glatke...

U travici stisle su se...

tako mile, tako slatke...

I tako... u to hladno jutro...

ovom svijetu punom zla

čudimo se, gledamo ga...

moj najdraži cvijet... i ja...

Davor Janković | Badnja noć

Tako je tiho...

tako je mirno...

i spokojno sve oko mene...

Lampice gore

dok se na zidu

nečujno igraju sjene...

Tako je tiha...

tako je mirna...

i zanesena moja duša...

Oči su snene

dok moje uho

svečanu tišinu sluša.

Srce je moje

prepuno sreće...

Svaki mir ima neku moć!

Osjećam želju...

da ne prestane nikad

blažena ova noć! 

Davor Janković | Lijepa riječ

 

I dalje će ljudi ovi

na posao il' kući ići...

Nastavak uvijek slijedi

u životnoj čudnoj priči...

I... k'o što Sunce ne sja više

kao nekih davnih dana...

i ljude izmijenila je

mnogobrojna teška rana...

Toliko toga nestalo je...

U oku više nema sjaja...

Ta mutna rijeka dalje teče...

i ne vidiš joj nigdje kraja...

Pa... što nam onda ostalo je?

Ne bi li trebali biti braća?

Zagrlit' se... zapjevati...

a s Neba će stići plaća!

Razumijem da život tuče...

Što drugo tu se ima reć?

Ionako jednom sve će proći...

Al' nek ostane... bar lijepa riječ...

Davor Janković | Jesenja kiša

 

Prenuh se...

Tko to kuca?!

Na prozoru mome

što mi čisto

i svečano svjetluca?

O, ti si to!

Sad tek vidim tko je...

U kapima tvojim

rado ja ću

jutros umit' lice svoje...

Ti si čista! 

Ti si sveta!

Padaj samo...

Peri grijehe

ovog tužnog, mračnog svijeta...

Davor Janković | Kad sam bio mali

 

Kad sam bio mali,

grijale me Sunca zrake...,

zabavljao me cvrkut lastin, 

u krošnjama čavrljale su svrake...

Trčao sam za leptirom...

To sjećanje mi skoro prvo!

Volio zavirit svuda...

I... popet' se na koje drvo...

Na livadu sam leći znao...

Sva mi ljubav ona bila!

Gledao sam kako jastreb

u visini širi krila...

Kad raščupan kući dođoh, 

misao me obuzela neka...

A nasmiješena baka moja

donijela mi čašu mlijeka...